EP REMBRANDT | Posljednji potez

„Las primeras veces son tan especiales y únicas. Pero las últimas veces no tienen comparación. Son invaluables y normalmente la gente no sabe que es la última vez.“

„Prvi putevi su tako posebni, jedinstveni. Ali posljednji putevi su neusporedivi, neprocjenjivi su, a ljudi obično ne znaju da je to posljednji put“.

Berlin je, kao i obično, imao tu neugodnu sposobnost da od smrti napravi razlog za slavlje.

Možda zato što je razumio nešto što mi uporno odbijamo da razumijemo.

Da posljednji trenuci nemaju posebnu muziku.

Ne zatvara se nebo, ne pojavi se natpis koji to naglašava.

Niko nam neće reći da je ovo zadnji put, da ga upamtimo.

Šta ako Leonardo ne zna da povlači zadnji potez kistom na svom remek djelu?

Upropastit će ga?

Varate se.

Možda ga baš povuče bez razmišljanja, možda malčice ulijevo.

Još jedna nijansa, još malo svjetla, još jedna tačkica.

Pa odloži kist i pomisli da će se sutra vratiti.

Ali sutra ne dođe.

I odjednom ono što je izgledalo kao običan potez postane posljednji trag njegove ruke na platnu.

Šta ako je to najokrutnija stvar prolaznosti?

Ne uzima nam samo stvari.

Uzima ih prije nego što stignemo shvatiti koliko su nam značile.

Rembrandt je znao gledati ljude kao da će njihova lica nestati čim ugase svjetlo.

Možda je zato njegovo svjetlo tako snažno.

Kao da pokušava zadržati nešto što već odlazi, kao da nam njegov portret govori da ga pogledamo dobro, po zadnji put.

Ne zato što će ga zauvijek imati.

Nego zato što neće.

A zahvalnost je upravo to.

Ne nužno zadovoljstvo, ne slijepo uvjeravanje da je sve lijepo, jer nije.

Zahvalnost je trenutak u kojem prestanemo zahtijevati od života da nam obeća još.

Jer šta ako nam ne obeća?

Šta ako je naš život zapravo platno?

Šta ako je ova boja posljednja?

Šta ako više nema mjesta za još jedan sloj?

Čudno je koliko bismo drugačije gledali vlastiti život kada bismo znali da se bliži posljednjem potezu.

Ne bismo nužno promijenili sliku.

Možda bismo je samo duže gledali i uživali.

Možda bismo primijetili ono što smo cijelo vrijeme preskakali.

Onaj mali dio svjetla u ćošku slike ili pukotinu u boji.

Lice koje smo toliko puta vidjeli da smo zaboravili koliko je neponovljivo i dragocijeno.

Čovjek je, čini se, jedino biće koje može posjedovati nešto prekrasno i istovremeno se ponašati kao da će to trajati zauvijek.

Možemo stajati ispred same „Dame s hermelinom“ i znati da gledamo ruku čovjeka koji je odavno mrtav, a ipak teško prihvatamo da će jednog dana neko gledati naše tragove na isti takav način.

Možda će neko pronaći naše riječi, fotografiju komadić papira, pjesmu ili crtež

A neće znati koliko smo puta prepravljali jednu rečenicu, boju. Ma to sunce koje nam se nije sviđalo i nonstop smo ga brisali.

Vidjet će samo konačni trag.

To bi mi bilo dovoljno, jer umjetnost je čudna vrsta zahvalnosti.

Kada slikar naslika lice, on zapravo iskaže zahvalnost na dugotrajnosti lica koje je uoamtio i upravo prenio na platno.

Kada kipar ostavi trag prstiju u glini, možda nesvjesno govori o zahvalnosti trenutka u kojem je uspio napraviti predivnu skulpturu.

A kada neko piše o onome što ga boli, možda ne zahvaljuje boli.

Zahvaljuje činjenici da je iz nje uspio izvući nešto što može preživjeti taj trenutak.

I zato ne želim više uvijek pitati koliko će nešto trajati, možda je to pogrešno pitanje na kraju dana.

Rembrandtovo tijelo nije trajalo, Leonardovo nije kao ni Rodinovo.

Ništa ljudsko nije napravljeno da traje zauvijek.

Ali pogledaj čovječe šta nam ostaviše.