tu, na raspuću si: samoća il’ ljubav?
gdje će poći tvoja od sedefa noga
ka studi što grudi steže kao udav
il’ prema toplini zagrljaja moga?
znam, krenućeš, dušo, putevima mraza
od jedne samoće napravićeš dvije
jer ledna će biti i preda mnom staza
i nad njom će gusti snijeg da bijesno vije
kroz stud ćemo ići, svako sred svog jada
dočim ne klonemo, ostavši bez moći
niko neće za nas moliti se kada
nestanemo kao crni pas u noći
kada bi pak pošla osunčanom stradom
čuvana bi bila i ako bi pala
moje bi te ruke, osnažene nadom
zagrlile prije no bi zaplakala
koliko si lijepa, sve ptice što kruže
nad poljima juga pjevale bi o tom
kosu bi ti jarku ukrasile ruže
crvene od stida pred tvojom ljepotom
kročili bi vječno toplom cestom sunca
koje rasulo bi zlatni sjaj po nama
i dušu bi moju od dna do vrhunca
ispunila ljubav – slađana pomama
zauvijek bih isto, najjače što mogu
volio te cijelu: jednu, drugu, treću…
trepavicu, grudi, od sedefa nogu…
sve u čemu nađoh smisao i sreću
Ostavite odgovor