Čovjek koji je toliko zauzet pokušavanjem da pronađe smisao života da zaboravi živjeti.
Ah taj Rembrandt.
Čovjek koji je naslikao brojna umjetnička djela koja danas posmatramo kroz prizmu dobrog i lošeg.
Nekad se pitam, je li Rembrandt simbol za naše živote i naša djela?
Dugo vodim bitku balansa u kojoj svijetu i ljudima okolo sebe pokazujem da sam dobro.
Ta bitka balansa traje skoro tri mjeseca, i sasvim solidno napreduje.
Napreduje toliko dobro da već tri mjeseca ni najbliži ne znaju kako sam zapravo, svi osim jedne osobe.
To je možda moja greška u komunikaciji.
Kako će drugi znati kako smo ako ne komuniciramo ili ako postoji šum u komunikaciji zar ne?
Balansiram dobro, taktikom dan i noć.
Taktika dan i noć nije naziv lokalne pekare u Mostaru, mnogo više je od toga.
Taktika u kojoj se u danu smiješ, zabavljaš i praviš da si dobro, a navečer totalna suprotnost.
Raspad sistema, suze i svakojake misli.
Zato volim Rembrandta, totalno dva različita svijeta.
Jedina osoba koja zna kako se osjećam, koliko mi je teško zadnjih par mjeseci, šuti na sebi svojstven način.
Ne znam kroz šta prolazi, koliko joj je teško i to mi je zapravo najgora etapa života.
Svakim danom uočavam koliko mi najbliiž članovi porodice ne vjeruju, pri tome mislim na muške članove.
Djela nam otkrivaju mnogo vuše, koliko god pokušavali sakriti sve.
Čovjek je biće koje teži smislu postojanja, i u tom svemu nekako zaboravi da živi.
Ironično stvarno, zauzeti pronalaženjem smisla života toliko mnogo da zaboravimo živiti.
Doduše težimo i ljubavi, pa zaboravimo voljeti.
Život je vrijedan jer je kratak, apsurdan i neponovljiv, rekao bi Berlin.
Umjesto da čekamo savršene okolnosti, trebamo jesti dobru hranu, piti dobro vino, plesati, voljeti, gledati umjetnost, putovati, razgovarati sa ljudima koje volimo, ne kao bijeg od ozbiljnosti života, nego kao njegovo prihvatanje, zborio bi mudri Berlin o filozofiji života.
Dugo sam bio taoc prihvatanja, još od augusta i septembra 2025. godine
Kada izgubite jedinu osobu koja Vas je prihvatala takvog kakvi jeste i uživala sa Vama svaki korak, maltene ostanete bez tla pod nogama kojim koračate.
Pitao sam se, ko bi mene birao prvi i zašto?
Taj prijatelj ima tu i tu osobu, ta prijateljica ima toga i toga, koga ja imam da me prihvati i bira prvog?
Onda sam shvatio.
Taj neko je Gospodar svih svjetova.
Zamislite sljedeće.
Ako smo mi Njegova najsavršenija kreacija, a stvorio je i planine i rijeke i brda.
Zamislite prizor, gdje On upravo nas bira takve kakvi jesmo da prođemo tom ulicom, tim sokakom, tom planinom da se divimo Njegovoj kreaciji, a zapravo smo mi Njegova najljepša kreacija.
Bog je uvijek tu, za razgovor, za otvaranje duše.
Pitanje je, da li ja kao čovjek mogu birati prvog Boga?
Zadnjih par mjeseci me ubija i izjeda samoća.
Rembrandtovski kontradiktorno.
Pored toliko prijatelja, rodbine i porodice ja se osjećam usamljeno…
August me posebno ubija iznutra, mentalno i duhovno.
Rekli bismo to bez padeža ovako;
Slab sam u voda, slab sam sa jelo.
Jedina osoba koja me je istinski razumila, sada nije tu.
Zbog moje greške, velike greške.
Priznajem da sam pogriješio i nekako drago mi je da sam zbog nje slomio vraški ego i priznao grešku.
Pitam se da li shvata koliko mi je značila i koliko bi mi značio jedan razgovor upravo sada?
Da je nazovem?
Da joj pišem?
Ne znam ni sam više.
Griješio sam i sada snosim posljedice toga.
Nedostaje mi mnogo, a možda je i ona razlpg što se osjećam toliko prazno iznutra.
Još jedno pitanje koje mi se vrti po glavi je, ako već znamo da ćemo jednog dana umrijeti, zašto bismo život proveli kao da tek čekamo dozvolu da počnemo živjeti?
Ko nam izdaje tu potvrdu?
Ljudi?
Neko u CIPSu?
Umiremo svakog dana pomalo, a ne shvatamo to.
Bojimo se živiti, priznati greške, izvinuti se, oboriti ego ili probadi nešto novo.
Jedna od Rembrandtovih slika snažnog chiaroscura je upravo slika kako svjetlo izvire iz tame.
Znači da svjetlo uvijek postoji.
A znači i još nešto.
Znači da svjetlo nikada ne bi imalo svoju vrijednost da nije upoznalo tamu.
Tako je i sa ljudskim životom, on nikada ne bi imao vrijednost da nije upoznao smrt.
Volim kada su drugi okolo mene sretni, više nego ja.
Opet kontradiktorno, zar ne?
Neka su svi okolo dobro, zdravo i sretno.
Moja sreća je negdje zakopana, samo je moram pronaći i otkopati.
Neka moj najbolji prijatelj voli, bude voljen, radi i bude sretan.
Neka moj brat voli, bude voljen, radi i bude sretan.
Neka svi moji poznanici vole, budu voljeni, rade i budu sretni.
Mora neko nositi i teret tuge i života.
U grad Berlin sam išao da zaboravim neke ljude, da ih konačno pošaljem u zaborav.
Poslao sam ih, sve osim jedne osobe.
Nju mi je Berlin približio, mnogo više, barem u nedostajanju.
Od tada kreću bitke, da je pokušam zaboraviti.
Kako nekom objasniti da je nisam volio na bilo koji drugi način osim kao sestru?
Doduše, volio sam je kao kuću, sigurnu kuću koja je znala moje slabosti i mane.
Sigurna kuća kojoj sam se uvijek mogao javiti, bez trenutka straha, sada joj se sa strahom javljam.
Kontradiktorno.
Rembrandtova djela teže tome da ne mora sve biti savršeno da bi bilo vrijedno življena.
Berlin sa druge strane ističe da je bolje imati jednu ljubav koja će biti prava, u kojoj ćemo dati svih 100% sebe, nego imati tri ljubavi koje su kratkotrajne. Berlin ističe da je upravo ta jedna vrijedna življenja ako se prihvate onakvi kakvi jesu.
A taj august, osuđen je na trideset i jedan dan svoje patnje.
Danteov „Pakao“ je sigurno pisan u augustu, gdje je svaki dan zapravo novi krug pakla.
Dani poslije dvadeset i trećeg augusta su sedmi krug pakla, onaj najgori krug.
To sam iskusio prošle godine, a posljedice tog pakla su vidljive i dan danas…
Ostavite odgovor