Kakve li nam pak pouke krije taj čuveni „Mislilac“?
Rodinov „Mislilac“ sjedi nadvijen nad vlastitim mislima.
Brada mu je oslonjena na šaku, tijelo napeto, pogled spušten, kao da će upravo riješiti neku od velikih misterija ljudskog postojanja.
Ali ko zna?
Možda uopće ne razmišlja o smislu života.
Možda razmišlja o jednoj osobi.
Možda razmišlja o prolaznosti.
Možda razmišlja o nama kojih sutra neće biti.
Možda je cijela ta skulptura samo jedan čovjek koji pokušava shvatiti kako neko može toliko dugo živjeti u njegovoj glavi, a da više ne živi u njegovom životu.
Čudna li je to stvar kod ljudi.
Neko može otići, može i zatvoriti vrata bivanja u našem životu.
Spustiti se niz stepenice našeg srca, i najjače ih zalupiti.
Može nestati iz naših razgovora, naših nježnih jutara, naših planova, ma jednostavno iz našeg ižvota.
A ipak ostati ali ne fizički.
Ne na način da upremo prstom i pokažemo.
Nego negdje između jedne uspomene i druge i treće i četvrte.
U „Adrijani“ koju čujemo onako usput u kafiću, u zvijezdama o kojima smo nekad maštali,u ulici kojom prolazimo stotinu puta, a onda je odjednom vidimo skroz drugačije.
U nekoj glupoj sitnici koja nikome drugom ništa ne znači, a nama je značila baš sve.
I odjednom shvatimo da osoba koja više nije pored nas još uvijek ima neku vrstu ključa ali ne od naših vrata nego od naših misli.
A možda je to najskuplji oblik stanovanja koji postoji, jer za razliku od stvarnog stana, ovdje nema ugovora.
Nema kirije, nema ključa koji možemo uzeti nazad jer sjećanja ne priznaju deložaciju, rekao bi Berlin.
A čovjek koliko god se pravio da je racionalno biće, ima nevjerovatnu sposobnost da čuva ono što ga boli.
Možemo izbrisati broj, obrisati slike, promijeniti mjesto stanovanja iz grada u prigradsko naselje ili promijeniti najdražu pjesmu.
Možemo čak uvjeriti cijeli svijet da smo krenuli dalje i nastavili kao da nam nikada ništa nije bilo.
Ali mozak je loš čuvar tajni.
Dovoljna je jedna „Adrijana“.
Jedan miris ili jedna rečenica.
Ma jedna poznata riječ koja asocira.
I osoba za koju smo mislili da smo je ostavili u prošlosti ponovo sjedi u našim mislima kao da nikada nije ni otišla iz njih.
Možda je zato Rodinov „Mislilac“ toliko zanimljiv.
On ne izgleda kao čovjek koji traži odgovor.
Izgleda kao čovjek koji već zna da ga neće pronaći, a možda tako izgledamo i mi kada nekoga izgubimo.
Ne pokušavamo uvijek shvatiti zašto je neko otišao.
Ponekad samo pokušavamo shvatiti zašto još uvijek nije otišao iz nas.
Dante je morao proći kroz pakao da bi stigao do samog raja.
A možda svako od nas ima vlastiti mali pakao koji nije napravljen od vatre.
Napravljen je od pitanja kog svi jako dobro poznajemo, šta bi bilo kad bi bilo?
I ono možda najokrutnije pitanje; šta bi bilo da smo oboje znali koliko ćemo jednog dana žaliti za onim što smo imali?
Ta pitanja nemaju odgovor koji nas tješi.
Ali imaju naviku da se vraćaju, vjerujem da su kao bumerang.
Van Gogh je slikao zvijezde kao da se cijelo nebo kreće.
Možda tako izgleda i glava čovjeka koji nekoga pokušava zaboraviti.
Kažemo sebi da je gotovo i da smo završili.
A onda, negdje pred spavanje, cijelo nebo u nama ponovo počne da se okreće.
I eto ga na.
Opet iste misli, o istoj osobi, o istim stvarima.
Možda je nedostajanje samo druga vrsta prisustva.
Ne ona koju smo htjeli.
Ali prisustvo ipak jer da bismo nekoga toliko dugo nosili u sebi, ta osoba je jednom morala biti dovoljno važna da ostavi trag u nama.
A tragovi su čudna stvar, znate.
Ne postoje da bi nas podsjećali samo na ono što smo izgubili.
Postoje da bi nam dokazali da se nešto dogodilo.
Da smo nekada volili, da smo nekada bili voljeni, da smo nekada imali nekoga čiji je glas mogao promijeniti čitav dan.
Klimtov „Poljubac“ naprimjer izgleda kao da je vrijeme na trenutak odlučilo zastati.
Dvoje ljudi kleči na cvijeću, obavijeno zlatom, dok svijet oko njih kao da više nema nikakav značaj.
Možda je upravo to ono što pokušavamo sačuvati kada nekoga nosimo u našoj glavi.
Ne nužno osobu, ne nužno ni prošlost.
Nego taj mali sićušni trenutak u kojem je sve bilo dobro.
U kojem smo bili sretni, a mislili o kraju nismo.
Zato možda, neke ljude ne možemo izbaciti, iz srca a kamoli iz glave.
I naša slabost nema nikakve veze sa tim.
Nego zato što bi njihovim odlaskom morali priznati da je jedno lijepo poglavlje zaista završilo.
A čovjek ponekad radije živi u ruševinama nego da prizna da je kuća srušena.
Jer samo priznanje je bolno za jednog čovjeka koji teži miru i spokoju u životu.
Zato možda ne treba ni pokušavati deložirati prošlost, ne nužno jer je to loše, nego kako bi se taj krhki čovjek zaštitio od bola.
Ostavite odgovor