Postoji jedna vrlo čudna bolest među ljudima.
Želimo da nas svi vole.
Naiđoh na jedan lyrics koji kaže :
„Someone hate me and someone don’t.
Maybe in one day I’ll kill all my sorrow.“
Želimo da nas razumiju oni koji nas nikada nisu pokušali razumiti.
Želimo da nam oproste oni kojima nikada nismo priznali da smo pogriješili.
Želimo ostaviti dobar utisak čak i pred ljudima koje ne znqmo.
I tako nam prođe pola života.
Pokušavajući biti dovoljno dobri za tuđe oči.
Kao da smo slike koje neprestano prepravljamo zato što neko u publici šapuće da mu se ne sviđaju.
A umjetnost nas je odavno upozorila da tako ne nastaje ništa veliko.
Pogledajmo Van Gogha.
Njegovo nebo nije mirno.
Zvijezde u Zvjezdanoj noći ne stoje dostojanstveno na svojim mjestima kao što bi pristojno nebo trebalo.
One se kovitlaju, gore, gotovo kao da će se cijeli svemir prosuti…preko sela.
I upravo je u toj nesavršenosti nastala ljepota koju danas svi prepoznajemo.
Možda je to jedna od najokrutnijih istina umjetnosti, najljepše stvari često nastanu tek kada prestanemo pokušavati izgledati lijepo.
Recimo Munch je naslikao Skrik i nije pokušao sakriti strah iza osmijeha.
Na njegovom platnu čovjek ne izgleda dostojanstveno.
Izgleda kao da se raspada zajedno sa pejzažom. Nebo je krvavo, linije se talasaju, a lice više gotovo i ne liči na lice.
Ipak, upravo je ta slika postala univerzalni simbol tjeskobe.
Zamislimo samo da je Munch jednog dana pogledao tu sliku i rekao:
„Neće se sviditi ljudima.“
I precrtao je.
Ne bi bilo Skrika.
Možda bismo zato trebali prestati popravljati sebe svaki put kada nas neko ne voli.
Neko će nas voljeti zbog našeg osmijeha.
Neko će nas mrziti zbog njega.
Neko će misliti da smo preglasni.
Drugom ćemo biti previše tihi.
Nekom ćemo biti inspiracija.
Nekom ćemo biti razočaranje.
I sve će to biti istina!
Jer čovjek nije slika izložena u galeriji s jednom dozvoljenom interpretacijom.
Mi smo više nalik muzeju u koji svako ulazi sa vlastitim iskustvom i iz njega izlazi sa vlastitom pričom.
Neko će u nama vidjeti Rembrandta.
Neko će vidjeti prazno platno.
A neko neće ni ući.
I moramo naučiti živjeti sa tim.
Jer možda najveća sloboda nije kada nas svi vole.
Možda je najveća sloboda kada nam više nije potrebno da nas vole.
Tada prestajemo objašnjavati zašto smo takvi kakvi jesmo.
Prestajemo pisati duge poruke ljudima koji su već odlučili šta misle o nama.
Prestajemo dokazivati svoju vrijednost onima koji su je unaprijed sami procijenili.
Prestajemo se vraćati na ista vrata samo zato što smo jednom tamo bili voljeni.
I tek tada ostaje nešto mnogo teže.
Mi!
Samo mi.
Bez publike.
Bez aplauza.
Bez potrebe da budemo nečiji omiljeni čovjek.
A onda dolazi druga polovina stiha kojeg pomenuh na početku ;
„Maybe in one day I’ll kill all my sorrow“.
Možda ćemo jednog dana ubiti svu svoju tugu.
Ali možda je i to pogrešan cilj.
Jer tuga nije uvijek neprijatelj.
Ponekad je samo račun koji nam život ispostavi za ono što smo voljeli.
Ne tugujemo za nekim zato što smo slabi.
Tugujemo jer je neko jednom bio dovoljno važan da njegov odlazak napravi prazninu.
Van Gogh nije prestao slikati noć zato što je noć bila mračna.
Munch nije uništio Skrik zato što je na njemu bilo previše straha.
Umjetnici su radili nešto mnogo hrabrije.
Pretvarali su ono što ih boli u nešto što može preživjeti njih.
Možda bismo i mi trebali učiniti isto.
Ne moramo pobijediti svaku tugu.
Neke tuge samo treba naučiti nositi.
Neke treba pretvoriti u pjesmu.
Neke u sliku.
Neke u putovanje bez povratne karte.
Neke u ljubav prema čovjeku kojeg ćemo tek upoznati.
A neke jednostavno ostaviti da stare u nama dok jednog jutra ne shvatimo da nas više ne bole.
Jer život nije galerija u kojoj ćemo se svima svidjeti.
I nema potrebe da budemo remek djelo svakom.
Neka nas neko ne razumije.
Neka nas neko ne voli.
Neka neko o nama ispriča potpuno pogrešnu priču, neka lažu.
Mi ne možemo kontrolisati šta će drugi vidjeti kada pogledaju naše platno.
Možemo samo odlučiti šta ćemo naslikati.
I zato možda ne treba da provedemo život pokušavajući ubiti svoju tugu.
Možda je dovoljno da joj jednog dana pogledamo u oči i kažemo da može ostati u našem životu.
Podcrtavši joj da ne upravlja više našim životom.
A onda uzmemo kist.
I naslikamo nešto lijepo.
Ne zato što više ne patimo.
Nego zato što smo konačno shvatili da i iz patnje može nastati umjetnost.
Ivan Grozni je ubio svog sina Ivana u trenutku svađe, razbivši mu bocu od glavu.
Tu sliku je nacrtao Ilja Rjapin 1885. godine i baš zato što se vide trenutci kajanja i smrti, nekima je jako jako strahovita.
No ostala je iza Rjapina, nadživila ga je i danas svjedoči o patnji, tugi i jednom vremenu koje je odigralo veliku ulogu u povijesti ali i kod samog Rjapina.
Da ga je publika upozorila da je slika strahovita, prepravljao bi je, no ovako je ona najsavršeniji oblik sebe.
Ostavite odgovor