Kroz život, stresirao sam se na mnoge stvari.
Pitao se „zašto ja Bože?“ i „kuda sve ovo vodi?“.
Prije godinu dana upisao sam odnose s javnošću i žurnalistiku, nakon dvije godine provedene na studiju engleskog jezika.
Jednostavno sam uvidio da zapadnjački mentalitet koji je vladao kod kolega, nije za mene.
Okrenuo sam se onome što me kroz život prati, govor, kamere, ljudi i nastupi.
Prva godina je očišćena devetkom, bez ikakvih problema, gdje se 90% ispita riješilo još na prvom ponuđenom roku.
Da li sam mislio da je studij odnosa s javnošću loš za mene, pa i ne baš.
Da li sam smatrao da su drugi bolji od mene i napredniji, jesam.
Smatrao sam da dvije godine bacam u vodu, da su drugi mnogo bolji jer će završiti prije mene.
I baš prije koji dan, pogledam apsolvente svog fakulteta i vidim bivše prijatelje i poznanike.
Tada sam shvatio da Bog ima drugačiji put za mene.
Kroz život, nikada nisam volio pauzu u smislu da ne radim ništa.
Uvijek sam volio vrijeme fakulteta, sastanaka, radionica i glume.
Jednostavno kada imam previše slobodnog vremena, ne znam šta ću.
Uvijek sam volio raditi bilo šta što će mi pomoći u životu i gdje mogu nešto naučiti.
Razne organizacije, razna udruženja, radionice i projekti – to me je uvijek zanimalo.
Da li sam bolji od apsolvenata u javnim nastupima i milion drugih stvari koje te nauče razne organizacije?
Možda jesam, Bog samo zna.
Naučio sam da je Njegov put najbolji za nas i da On ima savršen plan za sve.
Pustio sam niz vodu sve u životu osim roditelja.
Zašto bih se brinuo oko bilo čega?
Bog će ionako odraditi sve.
Ja ću se truditi i ulagati u sebe, a On najbolje zna.
U zadnje vrijeme primjećujem da mi se vlastiti grad počinje gaditi, ali sam onda shvatio.
Ljude upoznajemo u dva oblika – u najgorem obliku i u najboljem obliku.
Zašto bih mrzio svoj grad zbog par ljudi koje sam upoznao u najgorem obliku?
Istina je da su me skoro pokopale određene osobe, posebno u septembru.
Nakon smrti bliske osobe, koja mi je bila kao otac, nedostajala je samo iskra da me slomi do kraja, da me pokopa.
I onda dolazi taj septembar u kojem se skoro sve mijenja, na bolje ili na gore opet Bog zna.
Tada sam shvatio da se povjerenje i ljubav grade uzajamno, a ne samo riječima.
Od silnih riječi vječnosti, dobih emocionalni šok koji me skoro pokopao.
A pokopao bih se da nije bilo najboljeg mi prijatelja koji me je izvukao iz takvog stanja.
Malo po malo shvatam da je najbolji plan zapravo Božiji plan.
Možda je taj septembar bio nužan za neke stvari, možda je putovanje u Berlin bilo nužno za neke stvari.
Trenutno ne tragam za partnericom ili ljepšom polovinom.
Nije jer ne želim, nego jednostavno mi treba odmor od ulaganja samo jedne strane.
Treba mi odmor od danas bitnih stvari – izgleda i novca.
Silne objave kako je bitna duša, a niko ne živi to.
Vjerujem da je moja ljubav negdje daleko, možda čak i blizu… zapravo ne znam.
Uskoro punim dvadeset i pet godina.
Možda se desi neki wow momenat, ali ne volim wow momente. Prije svega jer sam zahvalan Bogu i na najmanjim stvarima.
Kontradiktorno zvuči ali nedostaje mi promjena koju ću sigurno napraviti.
Nedostaje mi novi grad, novi ljudi i nova životna staza.
Daleko negdje gdje se ne osuđuje zbog izgleda, novca i načina razmišljanja.
Ostavite odgovor