Bude me ptice…
Ako mislite da boravim u nekoj brvnari sa seljačkim podom po kojem su razbacane krpare nije tako…
Živim pored prometnice na čije sam se bučno pulsiranje odavna navikla, kao i na redove njezinih rasvjetnih stupova čija me postojanost smiruje prije odlaska na počinak.
U proljeće, prolazim pored okućnica sa svježe pokošenom travom a grane badema savijaju se mameći moje nozdrve sebi…
Najpoznatija zagrebačka magnolija, ona na Trgu kralja Tomislava, rascvjetala se, no nju prepuštam objektivima turista, meni će za reel biti sasvim ok i moja, na periferiji.
U skladu sam sa svojom prirodom, svakodnevno, u četvrti u kojoj su zastoji i cestovni kolapsi uobičajeni, ja do postolara idem pješice i ponekad, usput, naberem trešnje.
U centar idem na festivale, predstave, koncerte, u centru su japanske balerine što pred HNK izvode bravure, u centru je za klavirom Vasil Hadžimanov a ja ga slušam uživo jer sam do centra za 35 minuta i 53 centa.
U mojih 24 sata izvedivo je da plješćem virtuozima i da me Alex koji uzgaja koze pozove na fritaju sa šparogama.
Zato mi nikad neće biti jasan pojam – bijeg od svakodnevice.
Kakva je to svakodnevica od koje se mora bježati?
Zar svakodnevica koja čini najveći dio od datih nam 365 dana ne zaslužuje malo time managementa?
Gradski živalj bježi na selo ili u manje mjesto da se naužije mira i tišine a ni na moment se ne bi isključili iz svega u nekom od gradskih parkova ili se prošetali po namirnice.
Ni slučajno, samo SUV-om se može po indijske oraščiće a na moru nose cijele lubenice sa tržnice jer im se ne da micati SUV.
Boraviti van grada nekoliko tjedana nikako ne može stvoriti potpuni uvid u stvarnost cjelogodišnjeg življenja u sredinama bez sustava plinskog grijanja, bez kvalitetnog javnog prijevoza, bez dostupnosti pedijatra…
No, čak ni sve to što sam nabrojala ne mora biti prepreka preseljenju ako svoju priliku vidiš u branju smilja pod Velebitom, u iznajmljivanju smještaja, u vođenju adrenalinskih tura, u izradi suvenira ili montaži solarnih panela…
Niti takva svakodnevica nije bez upravljanja vremenom, jedino su stavke nešto drukčije od semafora što ne rade i čepa na Ljubljanskoj.
No, ako su ti opcija i štrukle i spring rolice i Otisovi liftovi i nordijski štapovi i antikvarijati i električne punionice, po svoj prilici nikada za stalno nećeš napustiti grad.
Grad nije samo asfalt i spuštena rampa na pružnom prijelazu, grad ti pruža anonimnost i daleko manje zabadanja nosa u tuđa posla, grad ti može biti ašram, samo se stišaj, barem jednom u danu i osluhni što ti ptice imaju za reći.
Ostavite odgovor