Priča “Baba Roza” je ušla u uži izbor 2025. godine na konkursu za kratku priču “Sa kaldrme i sokaka: neispričane priče iz starih srpskih gradova” i štampana je u knjizi.
Dvorišta u Zemunu bila su jedan poseban svemir, sudar različitih sudbina i životnih
neprilika — siromašna, zbijena, ali puna života i buke. U tom haosu skrivala su i tugu i
zajedništvo, i očaj i male radosti svakodnevice.
Jedno takvo dvorište krilo se na Gardošu. Ulazeći sa strme kaldrme, škripa teške i vrlo
uske kapije ni izbliza nije nagoveštavala da se iza nje krije eksplozija – ceo jedan univerzum koji
diše zajedničkim ritmom. Po obodu nekoliko pogrbljenih kuća koje su posrtale i oslanjale se
jedna na drugu i delile sudbinu svojih stanara, sa crepovima propalim i skoro crnim od loženja i
gareži. Prozori mali, poneki polupani i zakrpljeni parčetom stare rite, zidovi oguljeni i vlažni, sa
otpalim delovima koji su otkrivali više nego što bi trebalo, kao noćna dama iz Ribarske ulice kad
zadigne suknju malko više nego što je pristojno.
Ispred svakog stana parče baštice, lale i perunike, a ponegde zatravljeno u korov. Bosa i
musava deca šutiraju krpenjaču, dok žene preko prozora dovikuju jedna drugoj cenu šećera,
ribe, kafe. Tu se svi znaju, i svi sve znaju. Iz jednog stana se dvorištem širi miris klot pasulja, iz
drugog domaće supe, one posle koje će se služiti rinflajš sa sosom. Na konopcima po dvorištu se
suši veš i ta belina jedina odudara od oronulosti kojom je sve obuhvaćeno, od zgrada do ljudi
koji žive u njima..
U svakoj kući je bilo ljudi, porodica, sa decom, učiteljice, radnici… Samo je baba Roza
živela sama, namćorasta starija žena koja se tu doselila pre par godina. Nije pričala o sebi, nije
volela ni ljude ni decu, i vrlo šturo je komunicirala sa susedima.
Još neobičniji bio je baba Rozin samac. Nije znala odakle je došao, njoj nije trebao
podstanar. Samo je rekao da su ga poslali dole iz varoši i da ona sigurno nema ništa protiv da
zaradi koju paru, Bojala se baba Roza isprva, opasna su vremena, još opasniji ljudi i nije joj bilo
svejedno, jer je tek tako banuo. Više bi volela žensko čeljade. On je bio uporan, ponavljajući da
mu samo treba mesto gde će prespavati nakon posla, nikakav luksuz, samo osnovno. Tugu
nenakvu golemu je nosio u pogledu. Sažali se baba Roza naposletku, prelomi i primi ga u sobu –
ne, ipak se ne može tako nazvati – više je to bilo gabarita veće ostave, ali on je uporno tvrdio da
mu je sasvim dovoljno. Zaposlio se, reče, dole na Dunavu kao radnik u luci – istovarao je robu
sa brodova koja je potom išla u Carinarnicu.
Ime mu je bilo Đuraš, a prezime nije kazao. Baba Roza je u početku pokušavala da sazna
nešto više, ali nije uspela jer nije ni imao stvari po kojima bi mogla preturati – u malom
kartonskom koferu dve proste presvlake, češalj, pribor za brijanje i parče sapuna. Ničeg sem
jedne limene kutije zatvorene malim katancem. Iako je gorela od znatiželje, nije mogla nikako da
taj katanac i smakne.
U svojoj neukoj glavi već je počela da sumnja kako je agent, špijun, ili ne daj Bože,
odbegli robijaš! No premda je jako malo pričao sa svojom stanodavkom, vrlo brzo je stekao
njeno poverenje, toliko da je odustala da se spusti do luke da se raspita o njemu, što je isprva
planirala. Sa napornog posla gotovo uvek je dolazio kasno i ulazio u svoju sobu. U zoru ustajao, i
ponovo na posao, i sve tako u krug. Nije pušio, pio i kartao sa komšilukom, nije nijednu ženu
pogledao otkako je došao. Ode u zoru, dođe kasno u mrak, i samo prespava. Đuraš je bio
neprimetan a baba Roza prezadovoljna – boljeg stanara nije mogla poželeti pod svoje stare dane!
Nije se ni hranio kod nje, samo ponekad mu skuva šolju čaja i to je sve! Na kraju krajeva, kapne
redovno svaki mesec, zauvar je!
Bio je mršav, tamnog tena ali nekako opet bled. U pogledu mu se čitao bol, ali i nekakva
udaljenost, kao da je u mislima uvek bio na drugom mestu, daleko odatle.
Budući blizu osamdeset pete, baba Roza je već počela dobrano da oseća u kolenima i
leđima teret svojih godina. Neuka, od majke je izučila da bude primalja. Iako mlada i jakog
želuca, to joj je bilo dovoljno da se zarekne sebi da nikada ne pogleda muško, a kamoli ostane u
drugom stanju. Obavljala je taj jeziv i divan posao u isto vreme, ali obećanje dato sebi nikada
nije pogazila. Kao i svako, imala je grehova na svojoj već ostareloj duši. Zato je nedeljom
redovno išla u crkvu da izmoli krunicu i ostavi nešto sitno, ne previše, za prilog, da bi mogla
mirno da spava.
Tekli su dani jedan nalik na drugi, a baba Roza je postajala sve tromija. Noći su joj
bivale posebno teške, sa nemirnim snovima i buđenjem u znoju. Često je sanjala mladića bez lika
koji joj se unosio u lice, a ona pokušavala olovnim nogama da pobegne zazivajući Boga. „Nema
tvoj Bog ništa sa tim!“ – jezivo joj je šaputao na uvo.
Susedi su pimetili da je pogled počinjao da joj se gubi, a iz usta izlazile svakojake,
najblaže rečeno, čudne stvari. Zaticali su je na dvorištu sa dve šolje čaja, čuli su kako se uveče
razgovara sa nekim, pa povremeno i podigne glas.
Đuraš je, iako vrlo malo prisutan, zapažao sve te promene na njoj, i nekako ih
nenametljivo pratio iz dana u dan. Bila je pričljivija, a sve češće i svadljiva. Ponekada joj je
postavljao vrlo čudna pitanja o njenom zanatu kojim se bavila u svoje vreme, a ona bi se
najednom brecnula i naljutila. „Šta ti mene to propituješ, ti si muško, svašta s tobom, kud tebe to
zanima! Nisu to priče za muškarce!“
Đuraš je zadržavao svoju hladnokrvnost, ali nije odustajao. Počeo je sve češće da joj traži
da mu priča o danima kada je bila primalja. Te večeri je neprimetno sa njom prešao i na „ti“.
– A imaš li ti neko veliko kajanje možda?
Skupila je svoju bezubu vilicu, stisla usne i gledala ga pravo u te njegove ledene oči.
– Svi mi se kajemo za nešto. Niko nije bezgrešan na ovom svetu. Aj pusti me, Bog s
tobom, nemoj staru ženu više uznemiravati tim pitanjima.
– Nema tvoj Bog ništa s tim. – procedio je polako baba Rozi već dobro poznatu rečenicu.
Ona se skamenila u mestu. Sa lica joj nestade i poslednje kapi krvi.
– Šta si kazao?!!!
– Čula si šta sam kazao. – izgovorio je glasom iz koga se mogla osetiti studen.
Baba Roza se naglo podiže sa stolice, ustuknu i prošaputa:
– Ko si ti?! Šta si ti?!
Đuraš je ustao, otišao do svoje sobe i vratio se sa limenom kutijom. Stavio je na sred
stola. Posegao je za ključem i uz jedno CAK otključao katanac.
Baba Roza je ustuknula.
– Hajde, pogledaj, znam da te kopka odavno. – rekao je Đuraš glasom koji kao da se
podsmehuje, podigao poklopac i okrenuo kutiju ka njoj.
U kutiji se nalazio skupoceni svileni šal sa mrljama krvi, i jedan potamneli medaljon.
Baba Rozi se zaledi vrisak u grlu.
Ćutali su gledajući se u oči. Postalo je toliko hladno da je baba Roza počela da drhti, iako
je bilo vrelo julsko veče.
– Ja sam onaj koji je trebalo da se zove Đuraš. Sada nemam ime. Ni dušu. Zahvaljujući
tebi.
Baba Roza pade na kolena i poče da ječi, da se trese, da rida, uzvikujući:
– Nisam ja kriva, nisam! Bog sveti zna! Ona me je htela, ona koja te je rodila, da te
odmah njenim šalom udavim! Ona je kriva, nije moj greh!
– Imala si izbor! – prosiktao je Đuraš neljudskim glasom.
– Nisam imala izbora, mnogo mi je para dala, nije te htela, bio si tajna, niko nije ni znao!
Nije bilo pametno da se rodiš!
Iz njenih usta je kuljala nezaustavljiva bujica reči uz histerične vriske:
– Muž joj je bio mnogo bogat, neki grof, imala je sve! A ona se sa tamburašem dohvatila,
i to crnim kao noć! Suvo zlato mi je dala, sirota sam bila šta ću, već sam novcima kupila ovo
ovde, svoj mir!
– Ali crni tamburaš te je molio, sećaš se? Al’ da, on je siroma’ bio, nije imao čime da ti
plati da me poštediš, samo ovaj medaljon da me obeležiš da sam njegov. – Đuraš nije odustajao.
Jecaji su izlazili iz baba Rozinih grudi, osećala je kao da će se raspuknuti:
– Ali kako?! Ko si ti, odakle dolaziš? Ko te šalje?! Odakle ti ovo kad sam sve sa detetom
zakopala?! – cvilela je baba Roza boreći se za dah.
– Niste mi ostavili ime. Ni krst. Pa eto, ovo sam poneo mesto toga.
– Prestala sam tada, nisam više nikada ženu porodila, nikoga više takla nisam! Duše mi
moje!
– Oho – ho, posle onakve svote nisi ni morala! Zato si i pobegla ovde, u varoš. A ta tvoja,
zoveš je duša, zato sam tu. Poćiće samnom. Obično neko drugi dolazi po nju ali vaše dve su
moje! Još jednu sam odveo pre tebe. Groficu, gospođu… Polazi! – procedio je Đuraš i spustio
šaku na njenu glavu dok je ona bila u klečećem položaju.
Uto se vrata odškrinuše i glavu promoliše dve starije žene, osvrćući se po prostoriji.
Ugledaše samu baba Rozu koja je klečala glave podignute u vis, a iz grla joj je dopiralo
krkljanje. Oklevale su da li da joj priđu, no krkljanje naglo prestade i ona se sruši na pod.
Brzo proveriše da li diše, ali nije joj bilo pomoći. Samo se u staklastim očima kojesu ostale širom
otvorene ogledao užas.
– Uze je Bog. – reče jedna kratko i prekrstiše se obe.
Sutradan je celo dvorište bilo zapanjujuće tiho, samo se zujanje muva moglo čuti, i
poneka rečenica prepričana u tišini doma:
– Jadnica, stalno je pričala sa tim njenim Đurašem. Niko ga nikada nije video! Pa ona nije
imala ni sobu za izdavanje, a kamoli stanara!
– Nije, nije, al je zato na zlatu ležala! Čula sam koliko novca su pronašli, ta crkva čitava
bi se mogla sazidati! A uvek škrta za dinar bila!
– Vrag će ga znati! A onolika larma sinoć iz njene kuće, rekao bi čovek čitava igranka.
Da nisam videla svojim očima da je sama, svašta bi čovek pomislio!
Još par dana se dvorište zanimalo pričama o pokojnici, a zatim se polako vratilo u svoj
uobičajeni ritam i puls kojim je živelo i pre baba Roze. Njen deo dvorišta vremenom je zarastao
u korov i travu, isto kao i grob u kome je sahranjena gore na Zemunskom groblju.









Ostavite odgovor