Vrata šapuću tajne prolaznicima,
dok vetar huji kroz pukotine u njima.
Belina… juče sam sanjala bezbojnu šumu
i staru vrtešku, snegom sputanu.
Vrelina u glasu nestabilnih frekvencija,
dimi se potiljak loših preferencija.
Pa šta?
Sudnji dan nek sačeka.
Zovem u pomoć —
al’ se veza prekida.
Ko sam ja, i gde je moj lik?
Senka sad pleše, dok smeši se zid.
Besnilo curi sa orlovih krila,
zatvorih oči — gle,
pesma se zbila.








Ostavite odgovor