Kunjao je na svom uobičajenom mjestu i kao što stari, ranjeni i iscrpljeni kopao je bašti sjećanja. Povremeno nije bio siguran jesu li u pitanju sjećanja ili snovi, ali nije bilo ni važno, jer su se samo njega ticali. Nikome se nije mogao ni požaliti ni pohvaliti. A nekad ih je bilo toliko da je trenutak mira bila utopija. To je bilo u vrijeme mladosti, nezaustavljive energije i radoznalosti.
Ne zna ko im je tačno predložio okupaciju ove naseobine, ali očito je imao argumente dok su toliki krenuli za njim. Zemljoposjednik nije pružao otpor, pa su se razletili po skloništu gdje je ko želio. Istina, Zemljoposjednik nije ni znao za njih, ali to im nije smetalo da se hvale svojim uspjehom. Nije dugo prošlo od useljenja, da počnu uživati. Imali su vođu, ali srećom ili ne nije bio ambiciozan. Bio je zadovoljan koliko su osvojili, te nije davao nove upute. Rekao im je samo “uživajte, ali ne galamite”. Kao i većina mladosti uputu samo polovično čuli i protumačili. Uživanje su shvatili kao poziv na razmnožavanje. Ideja je bila s osmijehom vođe prihvaćena, jer je proširenje zajednice uvijek dobro. Vojska će biti veća, jača i spremnija. Tako bi možda i bilo, ali (ono koje zbog zapleta mora postojati) opustili su se suviše. Postalo im je tijesno, a oni proždrljivi, neoprezni i lijeni. Zemljoposjednik je saznao da nosi slijepe putnike. Čak ni to ih nije prepalo. Ne zato što su hrabri nego im je stara slava pomutila racio, pa su povjerovali da su nepobjedivi. Međutim, Zemljoposjednik je imao pomoć. Zajednica se angažovala da mu pomogne. Prvi put su pomagači došli s noževima, pa je nastao pokolj. Vođa je uništena, kao i većina skvotera. Oštećeno je i sklonište, pa su svi trebali predah. Prvi se oporavio Zemljoposjednik, ali je bio toliko ljut da nije razmišljao kako će baklje uništiti sklonište. Fokus je bio istjerati skvotere bez obzira na štetu. Po završetku napada bakljama, činilo se da je uspio. Skvoteri su uništeni, osim njih nekolicine koji su se razbježali, pa neko vrijeme nisu mogli naći ni jedne druge.
Zajednica je izvršila pretres i otkrila preživjele i ranjene. Naoštrili su noževe i krenuli u posljednji obračun. Skvoteri su bili umorni, pa nisu bježali ni opirali se. Svi osim njega. Ako bude imao prilike vjerovatno će drugima pričati kako je bio mudar i vješt, ali u svojim mislima je priznao da ni sam ne zna kako je preživio čak i treći pokolj. Gledao je ruševine šutke, baš kao i Zemljoposjednik. Pravili su se da ne vide jedan drugog, jer tako iscrpljeni nisu bili ni rizik ni opasnost. Pitali su se obojica da li je bitka vrijedila štete, truda zajednice, borbe i izgubljenih žrtava. Mada, bitka se nije mogla predati bez borbe.
Gledali su se i prećutno pitali ko im je rekao da ne mogu zajedno. Da li se trebaju zamarati još jednom bitkom kad su ostali samo dvojica u razrušenom skloništu i trebaju li dati Zajednici priliku da ih pregledaju. Možda dalje mogu i sami.
Preživjeli skvoter je razmišljao da li je umislio da je nekad imao svoju zajednicu, svog vođu i slobodu, a Zemljoposjednik da li je suživot bi moguć uprkos neželjenim gostima. Ali, borit će se i dalje ako se baš bude moralo, jer ne može Zajednicu iznevjeriti kad su se već toliko angažovali i trudili. Samo dok malo odmori.
Ako se nisu na početku predstavili, otkrit ću vam bar ime preživjelog zove se ostatak kancera, a nekad je bio metastaza. Zajednica je uključivale doktore, a oružje medicinske tehnike. Ali, ne morate zamarati pamćenjem imena, jer uskoro ni Zemljoposjednik neće pamtiti uljeze.
Ostavite odgovor