Napisala sam dva posmrtna govora. Jednom, mom djedu, omiljenom liku mog djetinjstva, od koga sam i naslijedila dar finog izražavanja. Drugi put jednoj mojoj babi, koja me je zadužila za života, kad nas je, kao izbjeglice iz Bosne, prihvatila pod svoj krov. Zahvaljujući ovom drugom nastupu, ustoličena sam kao govornik na sahranama šire i uže rodbine.
Juče je moja ćerka došla iz škole, vidno potresena. Gledali su dokumentarac o prevenciji raka. Džaba sam objašnjavala da je prevencija važna i da se sve može riješiti, ako se na vrijeme otkrije. Moja lutka se prvi put suočila sa iznenađenjima koje je život spreman da ti priredi, pa je u tom naletu emocija zamislila kako ja umirem. Skoči sa stolice: „Ja ne bih podnijela da tebe izgubim!“ Roni suze za mnom, koja tek što sam odradila trening sa bučicama od 10kg i spadam u red fit mama koje obaraju ruku i muškoj djeci sa dvocifrenim brojem godina.
Počnem da plešem sa njom, a ona se ljuti što je ne puštam da me sahrani i ožali. Rekla sam joj da planiram dugo još krv da joj pijem i da će svi, kad jednom odlučim da odem, reći, umjesto „Odmorila je“ – „Odmorili smo“.
To me ponukalo na još jedan posmrtni govor. Pomisao na smrt i sahrane me čini življom.
Zamišljam kako ja ležim, a svi oko mene stoje. Sitna kiša dosadno prska, da ti dođe da ne otvaraš kišobran. Mene baš briga, moj kišober je od drveta, ne dotiče me. Moja prijateljica je pristala da nađe nekog, potpuno emotivno isključenog, zgodnog i ljepuškastog mladića i da mu uvali govor koji sam napisala. Taj mladić otvori papir, a svi ga zblanuto gledaju. Šta će ovaj sad? U glavi krenu konstrukcije, ko mi je ovaj za života bio. Veliki auditorijum, veći no na ijednoj mojoj promociji, počne da sklapa priču o dijelu mog života o kojem ne znaju ništa. Budimo iskreni, malo sam koga puštala bliže sebi, pa me znaju onoliko koliko sam ih pustila. Možda bi ko drugi pisao o mom pisanju, ali kad me za života nisu promovisali, ne moraju mi o pisanju govoriti ni sada, na ovom sumornom mjestu, sa pogledom na more.
„Dragi skupe,
Hvala vam što ste se okupili u ovolikom broju. Voljela bih da sam vas okupljala malo češće za života, ljepšim prilikama. Nije da ih nije bilo, tačno petnaest promocija, za svaku moju knjigu, u drugom gradu. Ne biste morali ni da se mučite da dolazite u neki drugi grad. Bilo bi to kao da se okupljamo na slavama, samo bez velikog jela i pića. Razmišljala sam da vam se obratim audio zapisom, ali sam pretpostavila da bi neko spriječio da se to odigra po mom, pa, se ipak odlučih za pisanu riječ.
Sad bi bio red da vam napišem neku mudrost sa kojom ćete otići sa ovog mjesta, gdje sam vas okupila bez eura uplaćene kampanje na Fejzbuku. Mislićete da ste me poznavali, ali to je bilo malo vjerovatno. Da je trebalo, znali biste više. Tako vam je sa svim stvarima u životu, Bog vam da taman onoliko koliko možete da ponesete. Ovo važi za sve osim za mog muža. On je svjesno odabrao da me upozna. Svako svoje karmičke dugove plaća – oprosti pope! Dobro, i djeca, takođe, ali oni su me birali prije nego što su stigli ovdje, pa će se negdje, jednom, valjda i to dobrim pokazati.
Dragi, prisutni ljudi, nije važno koliko ljudi oko sebe dotaknete. Važno je koliko ljudi i na koji način, oko sebe promijenite. Životi u koje se fino, ili grubo, upletete, poput najboljeg ruskog klasika je, koji morate pročitati u životnoj školi. Za njega nikada nismo spremni kad se to od nas traži. Vratićete mu se jednom, kad mu život da smisao. Svi smo mi pisci svog života. Samo biramo hoćemo li napisati komediju, dramu ili horor.
Najbolje su one suze izazvane smijehom.
Pa nek ide redom.
Vi, u redu sljedeći, napišite ponešto.
Nikad se ne zna kad će vam zatrebati.“
Vidim osmijehe. Sad mogu da odem s mirom.
Ostavite odgovor