Negdje sa stražnjeg dijela zgrade dopire prigušen zvuk automobila i motora, bruji kao ostavljen postrani.
Ono što jače čujem je kakofonija ptica, koje ne znam razlikovati po zvuku, i posebna pjesma sjećanja: zvuk, sunčevi zraci, lavež pasa, i mir planine i borova na njoj.
Pred očima mi prolazi miris 80-ih i prženog crvenog luka. Uskoro će ručak.
Prizma života gledanog kroz oči moje pokojne babe prolazi sada i kroz moje. Veže nas zajednička nit. Generacijska srebrna nit proteže se od njene duše na moju, i sve ljude koji su živjeli i žive; i – više ne žive. Barem ne ovako…
Ne pretapaju se samo slike istovjetnih dana, trenutaka u danu, već i osjećaj koji nose. Tako mi malo fali da dodirnem mostove sudbine i da mi se vrh glave rascvijeta poput lotosa… Ali, nije mi još vrijeme. Još uvijek sam previše vezana za zemlju i krv. A, nestalo me već je pola.
Što ako proniknem u tokove vremena, i uniđem u tkalački stan, pa prekrojim sudbinu svijeta da se sve složi na jedno? Što ako pokažem vječni život i stanje bez vremena? Što ako, što ako …
U dnu kičme kao da nešto sluzavo mili. Stvara mi slabost. Osjećaj želatina. Gigolji. Kao zmija, upozorava:
“ Budi gdje jesi, i budi tko jesi! Ne miješaj se u sudbine drugih! Sa svojom već mućkaj što hoćeš… Čuješ li mala! Jedan čovjek ne može promijeniti čitav svijet! „
Strah me da joj odsiječem glavu.
Što ako je moj svijet čitav svijet? Što ako je čitav svijet samo u mojoj glavi? Odakle mi poznavanje mirisa i svijetla u godinama kad nisam ni bila rođena.
Odakle mi sjećanja na ono što tražim; mir i radost?
Ostavite odgovor