Kada sam imala otprilike sedam ili osam godina, na TV-u se svake večeri oko sedam uveče prikazivala emisija koja se zvala ,,Plašite li se mraka?“ Bio je to program za malo veću djecu, onu koja ostaju budna još neki minut nakon večere.
Ta emisija bila je moj omiljeni dio dana. Zar nije sjajno kada znaš da te nakon škole i svih nepotrebnih zadataka, slova i računanja čeka jedna stvar koja ti otvara oči i usta istovremeno? Nakon te emisije uvijek su me pratile različite misli, a najbolje od svega bilo je to što se nikada nisu ponavljale.
Emisija je uvijek počinjala sa istom scenom: par glavnih likova i logorska vatra u šumi. Pucketanje drveta i iskre bile su mi gotovo na dohvat ruke. Uvijek je bio mrak, a po njihovoj odjeći rekla bih da je sve snimano u rano proljeće.
Glavni likovi u toj emisiji, čini mi se da ih je bilo petoro, pričali su priče – strašne priče. Cijela stvar bila je prilično jednostavna: takmičenje u što strašnijoj izmišljotini. Kada malo bolje razmislim, možda je tada krenulo moje maštanje i prvi korak u svjetove koji postoje samo onda kada ih ja izgradim. Jednom je jedan pametan čovjek rekao da smo svi mi samo priča. Cijeli naš život, sve što volimo ili ne volimo, vidimo ili ne vidimo – sve je to samo naracija. O nama, o ljudima oko nas.
U sjećanju mi je ostalo nekoliko epizoda, a najviše pamtim one koje sam ja izmislila.
Postojala je jedna žena koja je, navodno, ubila svoje dijete tako što ga je kupala svako veče. Nije znala da je ono alergično na preparate koje je koristila i tako je, malo po malo, sa svakom kupkom bila sve bliže nepovratnom ishodu koji ih je čekao. Dijete je jedne večeri zaspalo u kadi i nikada se više nije probudilo.
Jednom sam osmislila priču o Tjarku. Bio je to čovjek oštrih obrva, zategnutog lica i nevjerovatnog osjećaja za tajming. Mislim da je živio u Njemačkoj ili možda Austriji. Zamišljala sam njegovu kolibu i to selo u kom je živio, ali sam detalje zaboravila. Ostala je, na kraju, samo priča o njemu. Naime, Tjark je volio ljiljane. Nije bio nešto bog zna koliko lud za ljudima, ali je u svojoj bašti imao nepregledne redove ljiljana – od bijelih sa crvenim tačkicama, do skroz žutih i ljubičastih, pa čak i nekih sa svakojakim bojama. Imao je razne sorte koje cvjetaju u različito vrijeme tako da je uvijek bio okružen makar jednom bojom. Postoji jedna vrsta ljiljana koja se zove ,,Stargazer“ i obično cvjeta u kasno ljeto. Tjarku su oni bili omiljeni i uvijek je izmišljao različite ideje i taktike da se njima više posveti. Kada bi ga pitali zašto ne može na neku večeru ili druženje, Tjark je odgovarao:
– Stargazerima treba konstantna pažnja, inače sve ode dođavola.
I niko to nije dovodio u pitanje. Svi znamo da je cvjetovima potrebna velika pažnja, a izgleda ovim Tjarkovim i neka dodatna.
Jednog ljeta, on je radio oko svojih ljiljana i, kako to obično biva kada neko radi iz strasti, zanio se toliko da nije čuo ni vidio ništa oko sebe. Nedaleko od njegove kolibe dešavalo se nešto nezamislivo. Jedan čovjek ubio je drugog čovjeka. Tjark je čuo samo pucanj, a potom i kratak, ali glasan krik. Iste sekunde iz ruku mu je ispala mala žuta činijica u kojoj je miješao tajne sastojke zbog kojih su mu ljiljani uzvraćali najljepšim bojama.
Otrčao je do mjesta na kom je čuo nemile zvuke, a tamo je zatekao nevjerovatnu scenu: mrtvog čovjeka sa prostrijelnom ranom u glavi i ono drugog, očiglednog ubicu, koji je gutao cijev pištolja u suzama. Tjark nije bio čovjek od riječi. On je volio dodir, tanak i nježan. Dodir koji u prolazu šapne:
– Vidim te. Čekam da procvjetaš.
Ipak, u toj nepovoljnoj situaciji, Tjark je počeo da priča, i to mnogo više nego što je želio. Nije pitao šta se dogodilo, samo je prišao čovjeku na podu i pomilovao mu oči. Zna on dobro kako izgleda biljka kojoj nema spasa. Blagim dodirom zatvorio je sive kapke mrtvom čovjeku i prišao onom koji plače.
– Vidim te, rekao je Tjark.
Čovjek je još jače zagrizao pištolj, a iz očiju su se slivale rijeke slanih suza.
– Znaš, moji ljiljani mene nekada stvarno nerviraju. Dođe mi da ih sve iščupam iz korijena, da im ne dam ni kap vode. Dođu takvi dan, znam. Nije lako brinuti se za drugi život. Vidiš, ja znam da je i tebi došao takav dan. Ma šta znam… Osjećam! Ali zar stvarno misliš da je došao dan da prekineš sebi život? To je glupo, čovječe! Ja mojim ljiljanima fino kažem: ako već morate da umrete, umrite od neke bolesti. Ne umirite mi od tuge, bola, od nedostatka svjetlosti. To je glupa smrt, jer moj je posao da vas čuvam od takve smrti. Ali… Ako je već tako, mislim, ako bol prelazi granice razuma onda se, valjda, i mora umrijeti. Uzalud sva pažnja, voda, sunce. Nema nazad. Nema ni naprijed.
Čovjek popusti hladnu cijev, ali još uvijek nije izvadio pištolj iz usta. Suze su stale, oči su bile uprte u Tjarka.
– Ja ljiljane lijepo pitam: boli li vas? Ako vas boli, recite mi. Boli li tebe?
Čovjek koji je skučeno sjedio na zemlji kratko sačeka, kao da nije svjestan da se to pitanje odnosi baš na njega, a onda kratko i odlučno klimu glavnom. Boli, dakle.
– Onda je vrijeme da počupamo korijenje.
Tjark uze ruku uplakanom čovjeku, nježno kako to samo on zna, pa polako skliznu svoj kažiprst do obarača i povuče jednom kratko. Korijenje je puklo, a bol je napokon prestala.
Na tu emisiju nisam mislila godinama, sve do ovog ljeta. Do jednog dodira koji me vratio u taj svijet. Sve je počelo naivno, pomalo zastrašujuće i predvidivo — kao dobra, izmišljena priča.
Ne vjerujem u loš tajming. Vjerujem da se stvari dešavaju tačno onda kada treba. Tako je počelo i ovo sa tobom. Kao još jedna priča, kao nešto što mi otvara oči.
Možda smo previše govorili između redova. Možda su neki ljiljani procvjetali prerano, a neki se nikada nisu otvorili. Možda je cijela poenta naše priče samo jedan let leptira.
Na filmskom festivalu u parku, pod borovima i žutim svjetiljkama, naše ruke su se dodirivale. Ne slučajno, ne izmišljeno. Za cijelu scenu bio je potreban samo jedan događaj i, kao što to najčešče bude u pravim pričama – on se i desio. Jedan leptir sa crnim krilima i crvenim pjegama zaplesao je ispred nas. Pogledale smo se. Bio je to pogled koji kaže: vidim te. Naša koža nastavila je da se dodiruje, a leptir je odletio u pravcu žute svjetiljke.
Leptiri su spektakularna bića. Kasnije sam saznala da se Antičkoj Grčkoj riječ leptir se piše ,,psyche“ što znači duša.
Nastavak naše priče dobio je svoj epilog i to u jednoj polumračnoj ulici. U njoj nema ničeg posebnog. Možda je malo više uspona nego što to naslućujete kada tek zakoračite, ali mimo toga je sve prilično banalno: nabijene kuće, moderna rasvjeta i svjež asfalt. Blizu te ulice živiš ti.
Jedne večeri, dok smo hodali baš kroz tu ulicu, zastala si. Kratko, ali dovoljno dugo da osjetim da se nešto pomjera u tebi. Možda te samo jedan korak dijelio od ponovnog dodira, možda si očekivala da još jedan leptir potvrdi naše postojanje, a možda te samo uplašila svjetlost.
Ako misliš da te nisam pogledala zato što sam se plašila, u pravu si. Ostala sam okrenuta u pravcu koji me vodio kući, jer sam znala da će me progutati tvoja toplina. I ti si to znala, zato si i prećutala sve.
Nedugo zatim, počela su da naviru sjećanja: izmišljene priče, daleki svjetovi i ja sa osam godina koja sjedim na dvosjedu, tik do brata. Jednom rukom sam prekrila usta, jer je priča toliko nevjerovatna da pomislim kako je možda, makar u djelovima, ipak stvarna.
Ne vjerujem u mnogo toga, ali vjerujem da neke priče ne moraju da se dese da bi bile stvarne. Dovoljan je osjećaj, dodir kože ili pogled koji prepoznaje. Posebna je vrsta znanja zaustaviti priču onda kada treba, kada zaslužuje. Nekad, dovoljan je samo jedan leptir i činjenica da je svjetlost sijala za nas, ali u zasebnim paragrafima.
Ne, ne plašim se mraka.
Plašim se svjetlosti — one koju si ti nosila i koju nijedna od nas nije znala da zadrži.
Ostavite odgovor