Ona

Smjenjivali su se dani i godišnja doba, mjeseci i godine. Nisam je sreo čitavu deceniju, a kao da je preko noći ostarila za jedan vijek. Čini mi se da je njene obraze prekrilo inje, a po mladosti palo jesensko požutjelo lišće. Malo proljeća još se krilo u njenim plavim tršavim uvojcima i po neka zraka osunčanog ljetnog dana iskrila joj je iz očiju.
Gledala me kao onog zadnjeg dana, na rastanku, upijala me očima, kao da je htjela da upamti svaki detalj na licu. Držala se grčevito za mene kao da je htjela da se utisne u mene da zapamti oblik moga zagrljaja. Ušao sam u voz i kratko joj mahnuo, ostala je na peronu sa rukom visoko podignutom. Nisam se ni okrenuo, ispred mene bili su kilometri i svijetla budućnost. Zaboraviće me brzo, mislio sam. Neka nova proljeća i ljeta budiće se zbog mene.
A sada kada stoji tu ispred mene, sjena nje od nekada, shvatam šta sam uradio. Možda da sam se okrenuo, primjetio bi suze u njenim modro plavim očima. Možda da sam joj davao nadu da ću se vratiti, dočekala bi me još ljepša nego onog dana na stanici. Možda.
Nije me čekala, samo je odustala i sve propustila. Zbog mene.
Pogledao sam svoj odraz u njenim bistrim očima, gledao me sijedi, umorni starac. Ogoljen do kosti, opustošen i osviješten. Shvatio sam u trenutku, moju dušu prekrili su snjegovi, jesenje kiše isprale su moju mladost. Moje proljeće i ljeto zadržala je ona...