Krckanje - Vladimir Urban
KRCKANJE
Vladimir Urban
Koraci.
Leva.
Desna.
Leva.
Desna.
Stop!
Stade.
Dnevna soba.
Televizor radi.
Mama za stolom čita novine.
Kroz terasu ulaze sunčevi zraci.
Komšije od iznad se svađaju.
Ispod jure decu po kući.
180 centimetara visok.
70 kilograma debeo.
Desna ruka se diže.
Polako.
Sa svakim pokretom, dlan drhti.
Pištolj u ruci takođe.
Staje kod glave.
Stoji.
Ne pomera se.
Nema suza.
Strah u očima jedva primetan.
Stoji.
U kakvom mi to svetu živimo.
C-c-c-c...
Evo, vidi ovo -,, poskupljenje struje početkom jula.
Šta oni misle? Da se krčkamo u kući bez klime?
Strašno, stvarno...
(Okreće sledeću stranu).
A!
Pa vidi i ovo: saveti za mršavljenje.
Već su uspeli uvrediti 90% žena, ha!
Kivi kao tajanstveni lek protiv mršavljenja?
Da, baš!
...
Zanima me šta mi sin radi...
Nisam ga videla u ovoj sobi, ne pamtim.
Doduše...
Ma, dobro je on.
Drži se dobro.
Sin iza nje i dalje stoji pištoljem uperenim u njenu glavu.
Ne pomera se ni makac.
Prstom povuče osigurač nadole.
Izvuče magazin pištolja.
Pun je metaka.
Vrati ga nazad u pištolj.
Repetira.
O!
Šta je to bilo?
Eh - verovatno je neko bacio kamen opet na komšijski prozor.
Prokleta deca!
Nemaju posla pa zato se zafrkavaju sa odraslima.
Tačno treba neko da ih lepo prevaspita.
Kao što sam ja svog sina.
Sina jedinca.
Šta je sad ovo - ekonomski problemi...
Kad nisu postojali, mislim se...
Pad berze moguć, povećanje cena namirnica...
Šta sve neće smisliti da nas opljačkaju još više?
Par minuta ranije...
Spavaća soba.
Sin otvara vrata.
Gleda u sobu par sekundi.
Ulazi.
Čeprka po fiokama gore.
Nalazi drvenu crnu kutiju.
Otvara je.
Pištolj.
Uzima ga u ruku.
Proverava težinu.
Uzima metke iz kutije.
Puni magazin pištolja mecima.
Stavlja magazin u pištolj.
Ostavlja kutiju na mesto.
Izlazi iz sobe.
Zatvara vrata.
Je li neko bio u spavaćoj sobi?
Ili mi se samo učinilo?
Da nije sin?
Šta bi on radio u našoj sobi?
On nije ušao u nju još od onda...
Siroto dete moje...
Boli, zar ne?
Novi list novina juče je izašao.
Nisam ni stigla ga pročitati od posla.
Da vidim šta ima za reći.
Sat kuca.
13:30h.
Sin proverava sat na levoj ruci.
14:00h.
Spušta levu ruku.
Uzima dubok udah.
Glasan izdah.
Ruka nepomično drži i dalje pištolj na maminoj glavi.
Blago se trese.
Svakim novim udahom i izdahom tresenje ruke se smiruje.
Koliko je to sati?
13:30h.
Ja nisam ni ručak spremila!
...
...
Je l’ to neko u sobi sada?
I...
Zašto se bojim da i jeste?
Ne...
Ne, ne, ne, ne, ne...
Ne može biti on.
Sigurno nije on.
On je ionako svaki dan u svojoj sobi.
Ovde nije kročio, već mesecima!
Zašto bi on ušao danas ovde?
Zašto?!
Dala sam mu sve i dalje nije srećan!
Zašto nisi srećan?!
Jer zbog škole?
Jer zbog toga?
Ja sam mislila da je to prirodno!
Da treba tako biti!
Da se tako i odrasta!
Zašto ne možeš da istrpiš, sine?
Zbog čega im ne možeš uzvratiti ili samo ćutati?
O, zašto...?!
Mama ostavlja novine na stolu.
Polako ustaje sa stola.
Kako ustaje, čuje se krckanje pršljenova leđa.
Glava polako ide nazad.
Sve više ide nazad i nazad kako ustaje.
Pištolj je i dalje nanišanjen na njenu glavu.
Glava se približava cevi pištolja sve više i više.
Ruka se smirila.
Mirno drži pištolj.
Čeka.
Prst je na orozu pištolja.
Glava se približava cevi pištolja.
...!
KRAJ
Kako ti se dopao tekst?
Vladimir Urban
Vladimir Urban u Librum klubu objavljuje od 2026. godine, najčešće u rubrici Kratke priče.
- tekstova
- 1
- čitanja
- 4
- reakcija
- 0
- komentara
- 0
- deljenja
- 0
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
NIKO NIJE PRIMIJETIO DA JE KIŠA STALA
Kiša je padala tri dana...ili tri godine...nije vise bila sigurna. Sjedila je kraj prozora, u istoj fotelji u kojoj je nekada čekala da se vrati. U početku je brojala sate. Poslije dane. Na kraju je prestala brojati. Čovjek se, izgleda, navikne na sve, čak i…
Pre i posle. I sve ono između toga.
Zapis broj 1. Dragi dnevniče, Nikad ti se ranije nisam obratila. Nisam imala ni vremena. Iskreno, ni kad sam bila tek devojčica nisam razmišljala o tebi. Kako ja, tako i moje prijateljice. Bar su mi tako rekle. Ipak, vremena se menjaju. U životu nikad ne…
100
Reči među golim zidovima
REČI MEĐU GOLIM ZIDOVIMA Priča broj 1. Ja stvarno ne znam zašto bi nekoga zanimala moja priča, ali dobro. Nije na meni da o tome razmišljam. Moje je da ispričam ono što želite da znate i to mi je sasvim dovoljno. Ionako, nije da trenutno…
200