Preskoči na sadržaj
Librum ekosistem
Kratke priče

Reči među golim zidovima

SerijaReči među golim zidovimadeo 1 od 1 · u toku

REČI MEĐU GOLIM ZIDOVIMA

Priča broj 1.

Ja stvarno ne znam zašto bi nekoga zanimala moja priča, ali dobro. Nije na meni da o tome razmišljam. Moje je da ispričam ono što želite da znate i to mi je sasvim dovoljno. Ionako, nije da trenutno imam nekog pametnijeg posla. Štaviše, jedino što imam je vreme. Vreme za razmišljanje i za priču. Možemo pričati koliko god želite.

Da krenem sa nečim konkretnim? Dobro. Za početak, moje ime je William Weber.

Brine vas koliko se sećam tog dana? A mene muči nešto sasvim drugo. To što nikako ne mogu da ga zaboravim. Ušao je u kožu toliko duboko da je postao deo mene. Ne da se sećam svakog detalja, nego i gotovo da čujem svaki otkucaj sekundare. I dan-danas, kad sklopim oči čujem taj sat kako zvoni. Jedino čega se ne sećam baš najbolje je kako sam tu uopšte došao.

Otvorio sam oči. Jedva.

Nisam čak ni siguran da li me je probudio sat ili sirena kamiona. Odmah mi je bilo jasno da soba nije moja. Smrdela je. Užasno je smrdela. Uf. I sad mi se voda vraća kad samo pomislim na to. Sećam se i zvuka udarca o pod. I koliko je pod bio hladan kad sam na sve četiri odbauljao do kupatila.

A tek lice koje me gledalo iz ogledala? Ti podočnjaci? Užas. Crni gotovo koliko i kosa. Ne sad. Ne ovako prošarana. Ne. Nekad je bila crna. Potpuno. Znao sam da bi se trebao obrijati, ali nisam imao čime. Gotovo da nisam imao dovoljno papira da obrišem ruke.

A ona? Ona je još ležala. Delovalo mi je da će njeno buđenje biti još teže od mog. Ako je to uopšte moguće. Grudi su joj bile gole. Nisam mogao to da gledam, pa sam prišao i pokrio je nečim što je trebalo da bude pokrivač.

Da skratim? Mogu, naravno. Ali, vi ste tražili da budem detaljan.

Izašao sam iz sobe polako, na vrhovima prstiju, sa košuljom u ruci. Ne toliko zbog toga što nisam hteo da je probudim. Ne. Samo, nisam mogao u tom trenutku da je vidim budnu. Nikako.

Sećam se koliko je sunce peklo. A naočara nigde. Mislim da sam svaki džep dva puta pretražio. Palo mi je na pamet da su možda ostale u sobi. Čak sam i zastao pred vratima na trenutak. Ali ne, nisam ušao. Da sam osetio taj smrad još jednom, sigurno bi povratio.

Dobra stvar je što sam znao gde sam, iako pojma nisam imao kako sam tu stigao. Parking je bio gotovo prazan. Jedan kamion poprečno parkiran i neki crveni auto za koji nisam bio siguran da uopšte može da se pokrene. Elem, opet sam skrenuo sa teme. Restoran…ajde, nazvaću ga restoranom…mi je delovao još odvratnije od sobe. Moja potreba za kafom nije bila dovoljno jaka da me natera da uđem tamo. A tek njuške koje su sedele unutra. Uf.

Ha. Ni znak nije pokušavao da bar naoko izgleda kao da je sve to potpuno normalno za stajalište pored puta. Slovo “O” potpuno nakrivljeno. Verovatno noću nije ni svetlelo. Pored svega što mi se desilo od trenutka kad sam otvorio oči, ja uhvatim sebe kako stojim na parkingu i razmišljam o znaku. Zamišljam da vozim tuda i pored puta vidim znak “M TEL”. Baš primamljivo. Zar ne?

Smej se slobodno. Ne zameram.

Ali, ajde. Bar sam auto uspeo normalno da parkiram. Skoro. Prednji branik je bio opasno blizu saksiji.

Tad sam vozio Cadillac Eldorado. Ej. Crveni. Sa belim krovom. Kakva je to mašina bila. Nikad me nije izdala. Jeste da sam morao pošteno da se zadužim da je kupim, ali bože moj. I znaš šta? Vredelo je. Ej. “The Last Convertible”. A? 1976. godište. 215 konja. Čoveče. 215 konja i sa ubrizgavanjem goriva. Au. Wanessa mi steže ruku dok pričam sa prodavcem, a ja? Ja ne znam gde sam. Ta crvena boja. Taj krov. I čoveče taj grb? Da čovek stane ispred njega i kaže: “E. to je to. To je američki san.” Čak je i Wanessa popustila kad je sela. Imalo je dovoljno mesta i za noge i za njen stomak. Tad je bila u sedmom mesecu, znaš? Prvo dete, prva kućica u predgrađu. Sve kao na filmu. Mali travnjak i bela ograda. I Cadillac. Da.

Nemoj uopšte da me pitaš. Znam šta hoćeš. Da ti kažem više o Wanessi. Polako, doći će i to na red.

Elem, gde smo ono stali? Da. Tako je. Vozio sam ga i tog dana. Jeste da je na par mesta imao mala ulubljenja i da se boja ponegde oljuštila, ali, čoveče. I dalje je izgledao dobro. Jebeno dobro.

Osetio sam gotovo sramotan nalet ponosa. Da, ponosa. Da me neko tad posmatrao možda bi čak i video osmeh na mom licu. Možda i jeste. Ali neka. I sama glavobolja kao da je malo popustila čim sam video da značka i pištolj uredno stoje u kaseti. A pored njih – naočare. E, to. To je ono što mi je trebalo.

Ako postoji nešto što mi nikada neće nedostajati to je saobraćaj. Prokleti saobraćaj u prokletom Chicagu. Leti naročito. Sunce tuče kroz staklo, a ja? Zarobljen u koloni kojoj nema kraja. Katastrofa. Ali… Jesi nekad imao osećaj da negde voziš, a moliš se bogu da nikad ne stigneš? E, tako je meni bilo tog jutra.

Priznajem, ruka mi se tresla. Nisam uopšte siguran ni kako sam parkirao. Da je bilo više automobila verovatno ne bi ni uspeo bez da nekoga zakačim. Sećam se te tišine. Kunem se da sam čuo sopstvene otkucaje srca i pored svog zujanja u ušima. Nisam se ni presvukao. Ni obrijao. Jedva da sam se propisno i umio. I znate šta? U tom trenutku mi to ni najmanje nije bilo bitno. Znam da sam izgledao užasno, ali šta…tako sam se i osećao.

Čovek pomisli da će se bar na kraju pamtiti lepe stvari. Da će se nešto zaboraviti zarad većeg dobra. Ali ne. Neke stvari ti jednostavno nikad ne oproste. Bez obzira bio to trenutak slabosti, ili ne. Učinjeno je. Nazad nema. A sve ono dobro što si uradio? E…to nije više nešto što se pamti i prepričava. To je odjednom postalo nešto što se od tebe očekivalo.

Nije bilo ni plača, ni venaca cveća. Ni priče. Ni reda ljudi koji čekaju da uđu. Ništa od onoga što bi čovek očekivao kad pokuša sebi da stvori sliku. Ništa. Dođeš tamo i svakodnevnica te razoruža. Sve je tako normalno. Vreme nije stalo. Ne pada ni kiša kao u filmovima. Ma ništa. I mislim da je to ono što najviše boli. Ni sama kapija nije izgledala zloslutno. Kamen je i dalje bio kamen. Metal je i dalje bio metal. Samo otvorena metalna kapija ispod kamenog luka. I staza. Ne mogu ti reći koliko sam tačno stajao tamo. Znam samo da me cigara opekla. Izgorela mi je između prstiju. Moguće da me to negde i nateralo da zakoračim. I idem ti ja tako, korak po korak, a pogled ne skrećem sa znaka. Ej. ROSEHILL CEMETERY. Uf.

Nego, to bi bilo to za danas. Znam da nisam puno rekao, ali vreme nam je isteklo. I da znaš – za nastavak ćeš mi morati doneti cigare. I nemoj da uzmeš neke jeftine. Ni slučajno. I kafa. Kafa obavezno. Ne mora biti vruća, baš me briga. Samo nek je kafa.

Nastavak slediPrati seriju i stići će ti obaveštenje.
Svi delovi redom
  1. 1Reči među golim zidovima22. novembar

Kako ti se dopao tekst?

Podeli tekst
O piscu

Milan Počuča

Priča. Oduvek je pravila razliku. Bilo da je pričate, ili vam je neko priča. Želim da vam ispričam, ne jednu, već mnogo njih. Ako imate vremena, svratite na kafu. www.sedinecemodugo.com

tekstova
2
čitanja
3
reakcija
0
komentara
0
deljenja
0
00

Komentari

Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.

    Librum bilten

    Izbor urednika i konkursi, jednom nedeljno.

    01

    Još od ovog pisca

    Svi tekstovi
    Kratke priče

    Pre i posle. I sve ono između toga.

    Zapis broj 1. Dragi dnevniče, Nikad ti se ranije nisam obratila. Nisam imala ni vremena. Iskreno, ni kad sam bila tek devojčica nisam razmišljala o tebi. Kako ja, tako i moje prijateljice. Bar su mi tako rekle. Ipak, vremena se menjaju. U životu nikad ne…

    Milan Počuča22. novembar · 1 min čitanja

    100

    02

    Slično: Kratke priče

    Cela rubrika
    Kratke priče

    NIKO NIJE PRIMIJETIO DA JE KIŠA STALA

    Kiša je padala tri dana...ili tri godine...nije vise bila sigurna. Sjedila je kraj prozora, u istoj fotelji u kojoj je nekada čekala da se vrati. U početku je brojala sate. Poslije dane. Na kraju je prestala brojati. Čovjek se, izgleda, navikne na sve, čak i…

    Gordana Simić22. novembar · 1 min čitanja

    100

    Kratke priče

    Krckanje - Vladimir Urban

    KRCKANJE Vladimir Urban Koraci. Leva. Desna. Leva. Desna. Stop! Stade. Dnevna soba. Televizor radi. Mama za stolom čita novine. Kroz terasu ulaze sunčevi zraci. Komšije od iznad se svađaju. Ispod jure decu po kući. 180 centimetara visok. 70 kilograma debeo. Desna ruka se diže. Polako.…

    Vladimir Urban21. novembar · 2 min čitanja

    400

    Kratke priče

    Писмо свом детињству

    Понекад ме видите како гледам у даљину, у неки простор који не можете да ухватите. У тим тренуцима се враћам у једно мало село, у време када је свет био мирисан, топао и сигуран. Враћам се данима док је моја мајка још била ту. Сећам…

    Љиљана Недељковић - Љиља20. novembar · 2 min čitanja

    1010

    Aktuelni konkursi za pisce

    Svi konkursi