Pet hiljada razloga Deo drugi: Orhideja na zadnjem sedištu
Novca za kurs nemačkog nije bilo. Mirela je to izračunala već prve nedelje, onako kako je nekada računala tuđe kredite: prihodi nula, troškovi rastu, rizik visok.
Zato je kupila jednu knjigu.
Tu knjigu je pretvorila u posao. Svakog jutra, kada Haris ode, sela bi za sto, otvorila je i radila tri sata. Bez preskakanja, bez izgovora, ni kada je bila umorna, ni kada joj se plakalo. Uz knjigu je pronašla i besplatne kurseve na nemačkim sajtovima, pa je slušala, ponavljala i zapisivala.
Ali pravu učionicu pronašla je napolju.
U samoposluzi je čitala svaku etiketu. Mehl. Zucker. Sahne. Ponavljala je reči šapatom između rafova, kao molitvu. U Mülleru je mogla da provede ceo sat: šampone, kreme, sredstva za čišćenje, sve je okretala u rukama i čitala, dok je prodavačica sumnjičavo posmatrala ženu koja ništa ne kupuje, a ništa ne propušta.
Jednog jutra skupila je hrabrost i otišla na pijacu.
Na tezgi sa limunima pisalo je: 1,50 €. To je mogla da pročita. Uzela je kesu, ubacila četiri limuna i pružila prodavcu evro i pedeset, ponosna što je sve obavila bez ijedne reči.
Prodavac je pogledao novac, pa nju.
— Noch?
Mirela se ukočila. Nije imala pojma šta hoće od nje. Gledala ga je, on je gledao nju, a iza nje se stvarao red.
— Sechs Euro — rekao je na kraju, polako, kao detetu.
Izvadila je novčanik i dala mu šest evra. Ruke su joj se tresle dok je zatvarala kesu.
Bože, šest evra. Za četiri limuna. Pa ja neću imati novca do kraja meseca.
Tek kod kuće, sa rečnikom u ruci, shvatila je: u Nemačkoj se limun na pijaci plaća na komad. Jedan komad, evro i pedeset. Te večeri je sedela nad tim limunom i nije znala da li da se smeje ili da plače. Na kraju je napravila limunadu. I naučila reč noch za ceo život.
Kući je nosila sve besplatne prospekte koje je mogla da nađe. Sniženja, recepti, reklame za nameštaj, sve je to postalo njen udžbenik. A subotom, kada bi u sanduče stigle lokalne novine, čitala ih je sa rečnikom, red po red, kao da u njima traži poruku samo za sebe.
Pošto posla nije bilo, a novca još manje, Mirela je uradila ono što je najbolje znala. Prijavila se na sve sajtove u Srbiji i ponudila pisanje seminarskih i diplomskih radova, izradu prezentacija, sve što zahteva znanje i strpljenje.
Učenje je oduvek bilo njeno omiljeno mesto na svetu. Sada je postalo i njen jedini izvor prihoda. Pisala je noću, za studente koje nikada neće upoznati, i dinar po dinar skupljala novac. Nije bilo mnogo. Ali je bio njen.
A onda, kao da muke nije bilo dovoljno, glava je počela da je svrbi.
Danima. Češala se dok je učila, dok je kuvala, dok je pokušavala da zaspi. Mislila je da je od vode, od novog šampona, od nerava. Nije joj ni na kraj pameti bilo šta bi moglo da bude.
Sve dok jednog jutra, stojeći pred ogledalom, nije ugledala nešto sitno kako mili po njenom ramenu.
Vaš.
Stajala je ukočena. Nije mogla da veruje. Ni danas ne zna kako i otkud. A kosa joj je bila duga do kraja leđa.
Kako ću se ovoga rešiti? Sama, ovde, bez ikoga?
Te večeri je sedela sa rečnikom i tražila reč koju nikada nije mislila da će joj trebati. Läuse. Sutradan je otišla u Müller, u onaj isti Müller u kome je čitala etikete, i ovaj put je morala da pita. Tiho, pocrvenela do ušiju:
— Shampoo… gegen Läuse?
Narednih dana ceo njen život stao je u jedan češalj. Češljala je kosu satima, pramen po pramen. Mazala ulje, prala specijalnim šamponom, ispirala sirćetom. Pa opet ispočetka. Samo da ih se reši.
A kada bi Haris uveče došao kući, mrtav umoran posle tri sata vožnje i ceo dan na gradilištu, Mirela bi mu stavila glavu u krilo i pružila češalj.
Njemu je to teško padalo. Videla je to po njegovim rukama, po tome kako je ćutao. Ali nikada nije rekao ni reč. Samo je češljao, pramen po pramen, polako i strpljivo.
Jedne večeri je osetila da su mu ruke stale. Podigla je pogled.
Haris je zaspao. Sedeći, sa češljem u ruci i njenom glavom u krilu.
Mirela se nije pomerila. Ležala je tako dugo, slušala kako diše i mislila da ljubav možda ne izgleda kao u filmovima. Možda izgleda baš ovako: umoran čovek koji zaspi dok ti češlja kosu.
Jedne večeri Haris je ušao u stan i nije skinuo jaknu.
— Vlasnica je otkazala stan. Imamo petnaest dana.
Narednih dana tražili su stan na sve moguće načine. Javljali su se samo prevaranti: uplatite depozit, ključeve šaljemo poštom. Ljudi koji su hteli da im uzmu novac koji nisu ni imali.
Mirela je bila očajna. Nije spavala, nije jela, nije znala šta dalje.
A onda je jednog jutra, iz nekog razloga koji ni sama nije umela da objasni, počela da čisti.
Ako već moraju da odu, stan će ostaviti kao da su u njemu živeli dobri ljudi. Prala je prozore, skidala i prala zavese, ribala terasu na kolenima. Nije ni primetila da je neko posmatra.
Vlasnica stana, starija gospođa koja je izdavala apartmane u istoj ulici, stajala je dole i gledala ženu koja briše tuđe prozore kao da su njeni.
Te večeri zazvonio je Harisov telefon.
— Možete ostati — rekla je gospođa. — Ali morate na tri dana da napustite stan. Posle se vratite.
Mirela je sela na pod i nasmejala se od olakšanja. Samo nekoliko minuta kasnije, osmeh je nestao.
Tri dana. A gde?
Hotel nije dolazio u obzir.
Odlučili su da odu kod Harisovog strica u Cirih.
Stric tada nije znao ono što oni jesu: da nemaju gde. Da ono što nose nije prtljag za vikend, nego ceo njihov život.
Spakovali su sve u kofere i seli u Flixbus.
Kada su im se pojavili na vratima, strina je pogledala kofere, pa njih, pa opet kofere.
— Pa šta je ovo? Koliko vi ostajete?
Haris je ćutao. Bilo ih je sramota. Mirela se nasmejala najširim osmehom koji je imala.
— Pa ja sam žena — rekla je i slegnula ramenima. — Meni sve treba.
Svi su se nasmejali. I niko nije saznao istinu.
Te noći Haris je pričao u snu.
— Termin mora da se ispoštuje… Beton nije dobar… Nije dobar…
Mirela je ležala pored njega i slušala. Shvatila je da on ne sanja. On i dalje radi. Nosio je gradilište, šefa, rokove, i nju. Nosio je dva života na jednim leđima, a nikada se nije požalio.
Kada su se vratili u stan, strah je došao sa njima.
Svako jutro u četiri Haris je odlazio, a Mirela je stajala na prozoru i gledala za njim. Jednog jutra učinilo joj se da u mraku, iza njega, ide neki čovek. Sledećeg jutra opet. Da li je bio stvaran ili ga je stvorio strah, nikada nije saznala. Ali od tada više nije spavala dok ne svane. Sedela je budna, osluškivala svaki zvuk u hodniku, uverena da će neko provaliti.
Bila je sama. Uplašena. U zemlji čiji jezik još nije umela ni da sluša, a kamoli da njime zove pomoć.
Jednog dana skupila je hrabrost i pokucala na vrata vlasnice.
— Mogu da čistim vaše sobe. Da pomažem oko apartmana. Bilo šta.
Gospođa ju je pogledala blago, ali odlučno.
— Ne, dete. Nemaš vizu. Na crno ne može.
Nedugo zatim stigao je i drugi otkaz. Ovaj put konačan.
Drugi stan nisu našli. Ali je, kao da je neko gore ipak gledao, istih dana stigao poziv iz ambasade: neka donese dokumenta.
Mirela je odlučila. Vraća se u Srbiju. Ne zauvek, nego da bi mogla da se vrati kako treba.
Imali su jedna kola, Harisov radni opel zafiru. U nju su spakovali celu svoju kuću.
Sušilicu za veš. Peglu. Dasku za peglanje. Dva kofera. I jednu orhideju koju je Mirela mesecima negovala na prozoru, jedino živo biće u tom stanu koje je bilo samo njihovo.
Orhideju je smestila na zadnje sedište i obezbedila je jaknom, da se ne prevrne.
Na aerodromu u Fridrihshafenu Haris je izvadio njen kofer iz gepeka. Zagrlili su se dugo, onako kako se grle ljudi koji ne znaju kada će se sledeći put videti.
— A gde ćeš ti spavati? — pitala je.
— Videću kad završim posao — rekao je i nasmejao se, kao da je to sasvim normalan odgovor.
Gledala je kako zafira odlazi niz ulicu, natovarena peglom, koferima i jednom orhidejom. Njihova kuća na četiri točka.
Setila se starog mercedesa i njegovih reči: ovako ćemo jednog dana ti i ja da se vozimo, iz Nemačke za Srbiju.
Jednog dana, da.
Samo ne danas.
Nastaviće se...
Kako ti se dopao tekst?
Mirela Redzovic Sehovic
Mirela Redzovic Sehovic u Librum klubu objavljuje od 2026. godine, najčešće u rubrici Lične priče.
- tekstova
- 2
- čitanja
- 152
- reakcija
- 2
- komentara
- 0
- deljenja
- 8
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
Pet hiljada razloga
Pet hiljada razloga Deo prvi: Signal sa terase U Mirelinom indeksu bilo je malo ocena koje nisu bile desetke. Na fakultetu su je zvali „ona sa finansija", onako kako se govori o nekome za koga se zna da će daleko stići. I stigla je: već…
Život sa funkcionalnom
Prije samog čitanja, tekst ima isključivo za cilj edukaciju i prenošenje osjećaja nekoga ko se suočava sa funkcionalnom depresijom. Prema Cleveland Clinicu, funkcionalna depresija je poznata i kao visokofunkcionalna depresija, naziv za stanje u kojem osoba doživljava depresivne simptome ali uprkos njima uspijeva održavati svakodnevno…
1010
Dragi prijatelju
Evo, reših da ti se javim na ovaj staromodni način, jer ne znam da li iko više piše ili makar kuca pisma na mašini. Možda se nekome omakne neko ljubavno, znaš ono, drhtavom rukom pisano, sa mrljama od suza i krvi i još pride sealed…
1720

Četiri stuba - Meeno
Stotinu li mu kistova, olovki i papira. Mogao bih pisati ovako danima i još ne biste dobili uvid u njegovu ljepotu. Još ne biste shvatili koliko vrijedi njegov osmijeh i njegove random fraze. Koliko često zaboravljamo ono najvažnije, pokloniti ljubav nekom? Možda zaista sreće nemam…
1000