Pet hiljada razloga
Pet hiljada razloga
Deo prvi: Signal sa terase
U Mirelinom indeksu bilo je malo ocena koje nisu bile desetke. Na fakultetu su je zvali „ona sa finansija", onako kako se govori o nekome za koga se zna da će daleko stići. I stigla je: već sa dvadeset i nekoliko godina sedela je u kancelariji jedne beogradske banke, u odeljenju za upravljanje rizicima.
Svakog dana procenjivala je tuđe rizike. Kredite, ulaganja, verovatnoće gubitka. Samo jedan rizik nikada nije stavila u tabelu. Zvao se Haris.
Zbog njega je spakovala Beograd u nekoliko kutija i preselila se u mali grad, u kome su se svi poznavali i u kome se, kako će ubrzo saznati, tačno znalo kako se dolazi do posla.
Kancelarija direktora škole mirisala je na stari papir i kafu. Mirela je sedela uspravno, sa fasciklom diploma u krilu, i čekala da je pogleda.
— Mesto postoji — rekao je, i dalje ne podižući pogled. — Zamena, ugovor na određeno.
— To je divno — osmehnula se. — Kada mogu da počnem?
Tek tada ju je pogledao. Onim pogledom kojim odrasli gledaju dete koje još ne zna kako svet funkcioniše.
— Pa, znate kako to ide.
— Ne znam — rekla je iskreno.
Uzdahnuo je i spustio glas.
— Pet hiljada evra. U kasu stranke. Onda ugovor.
Ne seća se kako je izašla iz te kancelarije. Seća se samo hodnika, dečjeg smeha iz neke učionice i osećaja kao da ju je neko, usred bela dana, polio kofom ledene vode. Ceo život je verovala da su znanje i rad valuta kojom se plaća budućnost. U tom hodniku je saznala da u ovom sistemu postoji druga valuta. I da ona nju nema. I da je nikada neće ni imati.
Te večeri je Harisu rekla samo jednu rečenicu:
— Odlazimo.
Put nije bio lak. Slali su prijave, prevodili diplome, čekali odgovore koji ne stižu. Haris je prvi dobio posao. Prvog aprila predao je zahtev za vizu, a prvog maja već je pakovao torbu.
Poslednje veče pred njegov odlazak vozili su se kroz grad u njihovom starom mercedesu, onom koji je škripao na svakoj rupi. Haris je odjednom potapšao volan i rekao:
— Vidiš ovo? Ovako ćemo jednog dana ti i ja da se vozimo. Iz Nemačke za Srbiju.
Mirela se nasmejala. Nije znala da li mu veruje. Ali je znala da želi da mu veruje.
Posle samo dva meseca kupila je kartu. U jednom pravcu.
Trenutak kada je sletela bio je čudan. Gledala je table na nemačkom, ljude sa koferima, svetla aerodroma, i nije osećala da je stigla da ostane. Osećala se kao turistkinja. Kao da će za nedelju dana opet sedeti u svojoj sobi u Srbiji i pričati drugaricama kako je bilo.
Haris ju je doveo u stan. Mali, čist, tuđ. Mirela je stajala na vratima nekoliko sekundi, a onda uradila jedino što je znala: pospremila je, otvorila prozore i skuvala ručak. Kada je Haris došao s posla, večerali su zajedno, a posle prošetali kraj jezera.
Živeli su na Bodenskom jezeru, i bio je jul.
Njegovo gradilište bilo je pedeset metara od kuće. Pauze je provodio kod kuće, a u pet popodne već je bio s njom. Odlazili su na plažu, kupali se, sunčali, gledali kako sunce zalazi iza planina na drugoj obali. Pet dana. Pet dana koji su ličili na medeni mesec koji nikada nisu imali.
Mirela je mislila: Pa ovo je to. Ovo je život koji smo zaslužili.
Petog dana Haris se vratio s posla ranije. Po njegovom licu je znala da nešto nije u redu pre nego što je progovorio.
— Šef kaže da moram na drugo gradilište.
— Gde?
— Trista kilometara odavde.
Tišina.
— A ja? — pitala je tiho.
Na to pitanje nije bilo odgovora. Ona nije imala vizu za rad. Nije imala posao. Nije znala jezik. I ostajala je sama.
Prvih dana stan je bio pretih. Nije imala ni internet. Naučila je da izlazi na terasu, podiže telefon visoko iznad glave i čeka. Jedna crtica signala. Ponekad dve. Dovoljno da čuje mamin glas, isprekidan, kao da dolazi s drugog kraja sveta. Dovoljno da satima skida jednu jedinu epizodu serije, samo da bi u sobi zvučalo nešto poznato.
Jednom je upalila televizor. Nemački joj je zvučao kao zid. Visok, gladak zid bez ijednog mesta za koje bi mogla da se uhvati. Ugasila ga je posle nekoliko minuta i sela na pod.
Ovaj jezik nikada neću naučiti.
A ipak, ono što je i nju samu kasnije iznenađivalo: nijednom joj nije palo na pamet da odustane. Nijednom to nije rekla Harisu. Ni naglas, ni u sebi.
Umesto toga, budila se u četiri ujutru.
Ulazila je s njim u kola i vozila se do njegovog gradilišta, tri sata u jednom pravcu. U sedam bi on otišao na posao, a ona bi spavala na zadnjem sedištu. Kada bi se probudila, šetala je ulicama nepoznatog mesta, brojala izloge, čitala natpise koje nije razumela. Onda bi došla na gradilište i sedela u maloj kancelariji u kontejneru, čekajući da on završi smenu.
Sve to zbog tri sata. Tri sata u kolima na putu kući, samo njih dvoje, dok napolju promiču polja, a radio svira pesme čije reči još ne razume.
Ako je to bila cena da budu zajedno, plaćala ju je bez reči.
Jer, za razliku od onih pet hiljada evra, ovu cenu je izabrala sama.
Nastaviće se...
Kako ti se dopao tekst?
Mirela Redzovic Sehovic
Mirela Redzovic Sehovic u Librum klubu objavljuje od 2026. godine, najčešće u rubrici Lične priče.
- tekstova
- 2
- čitanja
- 152
- reakcija
- 2
- komentara
- 0
- deljenja
- 8
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
Pet hiljada razloga Deo drugi: Orhideja na zadnjem sedištu
Novca za kurs nemačkog nije bilo. Mirela je to izračunala već prve nedelje, onako kako je nekada računala tuđe kredite: prihodi nula, troškovi rastu, rizik visok. Zato je kupila jednu knjigu. Tu knjigu je pretvorila u posao. Svakog jutra, kada Haris ode, sela bi za…
Život sa funkcionalnom
Prije samog čitanja, tekst ima isključivo za cilj edukaciju i prenošenje osjećaja nekoga ko se suočava sa funkcionalnom depresijom. Prema Cleveland Clinicu, funkcionalna depresija je poznata i kao visokofunkcionalna depresija, naziv za stanje u kojem osoba doživljava depresivne simptome ali uprkos njima uspijeva održavati svakodnevno…
1010
Dragi prijatelju
Evo, reših da ti se javim na ovaj staromodni način, jer ne znam da li iko više piše ili makar kuca pisma na mašini. Možda se nekome omakne neko ljubavno, znaš ono, drhtavom rukom pisano, sa mrljama od suza i krvi i još pride sealed…
1720

Četiri stuba - Meeno
Stotinu li mu kistova, olovki i papira. Mogao bih pisati ovako danima i još ne biste dobili uvid u njegovu ljepotu. Još ne biste shvatili koliko vrijedi njegov osmijeh i njegove random fraze. Koliko često zaboravljamo ono najvažnije, pokloniti ljubav nekom? Možda zaista sreće nemam…
1000