PLES NA KIŠI
U nedostajanju našem,
ljubavi moja,
okrih lepote mnogo.
Mnoge su kuće naše,
i u svakoj od njih deo nas:
u jednoj me nosiš u naručju,
kao majka usnulo čedo,
u drugoj mi na uho šapućeš priče,
tamoiza što se pletu,
u trećoj me ljubiš
kao da se za dah poslednji boriš…
Decu izrodismo mnogu,
neka stasaše,
druga su u povoju tek,
a ona sitna, još papir beli sanjaju,
ušuškana med mojim vrelim butinama,
klize ti kroz prste dok me miluješ…
Hrane nam u izobilju uvek:
planina vrhovima modrim zove,
u njoj soko krila širi
da se poput galeba iz priče u visine vine
o kojima još samo ostarele ptice pevaju…
U oku se tvom Sava kupa,
Iako u njima more slutim,
i plivam,
plivam,
po prvi put bez straha od dubine.
Dan što umire usne mi rumenom boji,
I ja ti o smrti pevam…
Prsti već plešu,
ne mogu razaznati da li su tvoji, ili moji,
zalogaji slasni utrobu nam hrane…
Bogati smo ljubavi,
sa korom hleba
i komadom neba u ruci,
mi plešemo na kiši.








Ostavite odgovor