Pećine…Lavirinti…Gejzeri… Stalagmiti…Stalaktiti…Dekoracija…
Čovjek…Kako slijepo hodamo za tim šarenolikim mamcem komfora. Komforno…Komforno.Samo to bruji u glavi.Samo to postići.Svrha,cilj.I sve u svrhu toga cilja besvjesno u omamljenom stanju pod plaštom konformizma gutamo.Samoobmana. Trčimo, grabimo zanemarujući sva zdrava stanja kao jedina moguća,održiva.Kroz vrijeme…Ne procjenjujemo,ne razmišljamo svrsishodano,životno.Iako,sve vrijeme živimo varku svrsishodnosti.Želju da je priuštimo.Trka za „valjanim životom“.U toj trci se osipamo.Ostajemo bez važnih djelova.Gubimo ih u hodu.Davimo se u tom balonu, bez vazduha.Rasklapamo se na magistrali konformizma.Da je bitna,ta konformnost,kao pojava. Zaboga, kako bi bez konformnosti opstajali.Prožima se kroz sve sfere funkcionisanja,vremenima.Prosto obuzima. Ulazi pod kožu.Omamljuje svojom konformnošću.Ne daje prostora, ničemu da je skine s trona.Obeshrabruje,isključuje svaki drugi vid pristupa…
Samo da je komforno.Uklopivo…suprotno… Oboreno… Zaslijepljenošću tom, u prikazu povijenog tijela hrlimo ne dišući.Zaneseni stanjem konformnastičnosti.Odbacujemo,guramo,odstranjujemo sve validno.Bez zdrave upotrebljivosti.Kesa na glavi.A,kao produkt samo stanje umiruće,nasmijana obamrlost,zagrcnutost mamcem na zadnji dah.Kao drvene lutke,svaka u svojoj kutiji.Bez koherentnosti. Svako u svome tunelu konformnosti, komfora.Slavi konformnost,komfor. Stanje umirući lav. Bez djelova složive,upijajuće, prožimajuće,korisne prirode funkcionisanja,saznanja,emocionalne validacije koje su spaljene.Strah..Bez straha…I sve u trenu izmakne iz ruku.Srušeni kao kula od karata.Ostanu samo elementi komfora.Taman,kada smo je dohvatili i pogledali oko sebe,sve bitno je otišlo,izmaklo,izgubilo se…
Možda je ovo bilo preopširno,za tvoju odbačenu strelicu i utaljenu glad.Ne možeš izazvati neugodu,tamo gdje ima svjesnosti,suočenosti.Ali je razumljivo,za svakoga ko je korisnik mozga.Iscrta na zidovima pećine…i pođe da ugasi vatru…
Desilo se prije nove ere…traje…
u novoj konfiguraciji…
LJK
Ostavite odgovor