#ljubav #lirskaproza #vlajna #sudbina
Grad miruje. Jedva diše. Nebo je sivo, kao da je samo sebe prekrivačem skrilo. Pada snijeg.
Izgleda kao pera iz pokrivača. Lagano, lagano, žurba mu nije.
Svojim tempom pada.
Dimovi iz dimnjaka pripadaju koloritu sivila. Nebo i dim se natječu tko će lijepše da boji blještavilo bijeline malih pahulja.
A, ja ti se nadam, ovako s prozora.
Dvije grlice su se sklupčale s vanjske strane okna; kao da najavljuju tvoj dolazak. Diraju im se kljunovi. Vjerujem da se ljube. Nedostaješ mi u ovom prizoru.
Um mi se poigrava osjetilima, pa mi se pričinja kako čujem ključ u bravi da se okreće. Tvoj je način; prvo otključavanje, pa stop. Ne znam zašto zastaneš, al’ tad mi srce uvijek preskoči otkucaj. Drugi otključavanje – ide nekako brže, i tu nema stajanja.
Tad srce zaigra Marseljezu iz korijena, i stopala mi žure, a ruke se same šire, željne tvog toplog zagrljaja.
Uvijek je isto, znaš. To moje nedostajanje tebe, ne jenjava.
Svaki dan je poklon, a svako otključavanje sudbina.
Pa osluškujem kako tvoja stara torba pada na pod. Čuje se samo potmulo “ tup „. Nikada nisi bio čovjek od mnogo stvari. Sve tvoje čarolije stale su u tu jednu torbu.
Dok te grlim i ljubim čitav grad se budi. Pahulje ubrzavaju svoj ritam, a one grlice vrte glavama i šire krila. Miris tebe ispunjava mi nozdrve, a želja u meni ječi.
U rukama si mi, ali ne dovoljno blizu. Trebam te u sebi …
Ruke su ti stabilnost vozova. Čvrstina željeza i lakoća melema. Ja sam tvoja tračnica. Po meni kliziš i mene zahtijevaš. Tvoji prolasci su jedino što zagrije hladne šine. Zvuk koji ispuštam, kad prosloniš sebe na mene, i najaviš svoj ulazak …
Sličniji je gospelu hiljada aleluja i vatrometu svih Novih godina – no običnom uzdahu žene.
Ja te uvijek nanovo doživljavam!
U grudima mi cvijetaš. Njihovi vršci postaju pupoljci zaliveni vodom tvoga bića. Tvoj jezik ih nanovo otvara i budi plam, duboko, duboko ispod. Imaš svoju rutu kojom ideš – putanjom mojeg pripadanja.
Stežem te i grlim u sebi, i sobom, i moj si!
Naređujem Vremenu da stane! Nek’ se povuče u svoje gorko-slatke odaje!
Ostani sa mnom, gledaj me u oči. Ne pomjeraj se ni sekundom kazaljke. Ne otkucavaj ničim do srcem. Sad smo jedno, rasti!
Rasti u meni do rasprsnuća vremena i prospi se pred mojim očima. Hoću da vidim koliko sam ti potrebna. Mjesto sam tvoje sveobuhvatne iskrenosti. U mene možeš da staneš čitav. Možda bi to srcu bila dovoljna blizina?
Grlice su odletjele. Kafa se ohladila. Snijeg je prestao da pada. Djeca su izašla vani da se grudvaju; vidim sa svog sprata.
Ne čujem ključeve, i brava je mirna. Gdje si sada? Vidiš li koliko te u meni ima …
Ostavite odgovor