Otkrio sam pjesnikinju.
Nestvarnu djevojčicu,
bosonogu i zarobljenu
u užasnim predjelima crne šume.
Šume za odrasle.
Lijepu i nesretnu.
Najljepšu.
Otmene glave,
zabrkane tupim udarima
i melankolijom.
Sa ,,željeznom armaturom”,
tim ,,soliterskim materijalom”
u lijevoj nozi.
,,Poetika bolesničke sobe”.
Čitam njenu ličnu prepisku,
rovarim po zaostavštini.
Istražujem prirodu njenih bolesti:
,,Asthenia corporis gravis”,
,,Anorexia mentalis”.
Sreo bih je sada, negdje.
,,Otkuda ovaj zanos kad zanosa više nema,
zanosa više nema.”
Ostavite odgovor