Ključ

Noć i te noći beskranih preslaganja događaja,slika.Ta pakovanja misli i radnji.Ti ključevi.Ključni ključevi.Gdje je ključ?Ključa više nema.Progutao ga mrak..Zadnja zamjena.Mijenjao se različitim olicima,bojama,materijalima…Uvijek izgubljen ili pod pritiskom slomljen.Bilo ih je dosta.Mnogo puta se izgubio i tražio.Vrata su zauvijek zatvorena.Kameni zid je sada tu.A,tu onda više ulaza nema.Zazvoni telefon i ona se onako sva već riješena šta će reći javi sa onim bezvoljnim,halo.

„… Nije bilo vremena ni prostora da ti se javim.Ali,sve vrijeme mislim o svemu što se dešavalo između nas.Zahvaljujući tebi,se razgranavam.Ne znam da odredim granicu,koliko obaveza mogu sebi prikopčati.Blagoslov je ko poznaje sebe kao ti.A,jesam malo i sebi čudan.Malo više.“

„Bolje da odgovor prenoći.Laku noć,“reče ona i prekide vezu.

Osvit zore i buđenje rano pokrenuše plimu nadolazećih riječi,koje odlepršaše na talasima mobilne telefonije.

„Znaš, koliko se ne pitamo…Samo za banalno…Koliko ako otvorimo širom um i oči, samo poželiš da ćutiš. Samo tišinu.Koliko je izlišno bilo što reći. Koliko sve što izgovoriš u trenutku, postaje već besmisleno, beznačajno.neupotrebljivo. Već se sve izmjenilo.Ti si se izmjenio i već porekao. Sagovornici se rasipaju, prilagođavaju,žongliraju.Prešaltavaje izraza i izgovorenog.

Razgovori plastični,razvodnjeni.Akvarel.Loš. Više vode,nego boje.Pliva.Talasa.Samoobmana,Prazna pretvaranja.Providnost komunikacije.Mudrovanja u tom lažnom odijelu uzvišenosti u datoj situaciji.Posmatranja kroz prizmu korisnosti,začuđujuće reakcije u liku i onda ispljuvak nevezanih rečenica za situaciju.Balon persona.U tom bljesku davljenja,batrganja, prevara,privida u orvelovskom već predviđenom,a i njemu istom ciljano postavljenom.Trčkaranje kroz kutiju.Opšta pospanost.Ošamućenost.Nema razlike,iako razlike ima. Obmana.Igra sa nekoliko realnih, nerealnih elemenata u besciljnoj,a opet ciljanoj igri opšteg neznanja pravog stanja.Realnost je nažalost čovjeka fikcija.Koliko čovjek misli da nešto čini valjano,pa se raduje.Loše, pa se raduje,da je pobjednički odigrao,a ni svjestan koliko je sve izlišno,izprazno,promenljivo,opsena u globalnom opštem domenu funkcionisanja.Vrtlog globalnog poraza zdravog razuma, čovjeka u svojoj prvobitnoj suštini zamišljenog i njegovom pojedinačnom pokušaju da odigra.Kao da sam može da igra. Čovjek,bitisanje,bunovno stanje.Te su te već „izlizane sitnice“, ugode duše, dok ih još čovjek,ma koji bio vidi i osjeća,i ima još potrebu da kao mačem maše s njima,spas od te opasne litice poniranja,iako sve vidi i ne može da uživa u zabludama.Sirovo.Sirovo je sve,i ovo.“

Telefon zvoni…

„Kaži!”

„Eh,eh te tvoje visprene igre…

Ja ću doći,da uzmem ključ.“

“ Ključ…? Ima li ključa…“,ona kao ona.

“ Ima,kad imaš želju da ga nađeš…”

Da,taj ključ.Ključan je ključ.Ti divni ključevi.Posebno oni starinski.Imali su težinu,otmenost,rustičnost, vrijednost.Nekad ih nehajno dobacimo,bacimo.Pa,ga pritom oštetimo,slomimo.iMožemo ga zamijeniti…Ali,nije to,to… Ako,vrijedi…ne želim zbog karijere da sve izgubim.Samo se sastajemoi rastajemo….Porodica mi je uvijek bila na prvom mjestu.Ti i djeca.Sve me to ponijelo….uzmi,radi,zaradi….izgubio sam ono “dovoljno”.Razdvojili smo se svi.Djeca na jednu stranu ,ti na drugu,a ja ne znam šta više radim.Sačuvala nas je tvoja razboritost i vjera u nas.Neću ih ispustiti.”

“Da,baš taj rustični,teški kad smo izgubili…pogubili smo se….Razgovarajmo,kako to divno zvuči,ali brlog prećutanog,izigranog je plastičan.Plastika je postala univerzalni model….Od toga mi se gadi.Izaziva mi nagon za povraćanjem.To stanje konstantnog namigivanja svemu i svačemu bez težine.Ta beztežinska stanja.Samo lagano.”

Začu se težak prasak pri zatvaranju vrata.Odzvoni ključ tupim udarcem o pod.Otkotrlja se ispod komode.

LjK