„Eno ga mama, vidim ga, vidim ga.“
„Ivane, molim te prestani.“
„Ali mama..“
„Nema tu nikakvog, ali. Dosta mi je te tvoje izmišljene priče.“
„Ali mama, sada je bio onde. Video sam ga kad ti kažem, zaista sam ga video.“
Senka pomeri crnu kraljicu na d4 i ispod obrva dobaci likujući pogled osobi nasuprot sebi. Zatim izusti jedno resko i kratko, „mat“, pa se smešeći okrenu ka svom malom sinu Ivanu, koji se ručicama držao za ogradu terase koja mu je dosezala do nosa, i gledao u daljinu. Pod kućom, prema moru, protezala se mala pešćana uvalica okružena stenama.
„Ma vrag te odnija, vještice jedna“, povika visoki mladić osunčanog lica skočivši sa stola i zabacivši kosu sa čela. Zatim se uhvati rukama za glavu i prsnu u smeh.
„Ko te je naučija da tako igraš šah, svih mi krilatih morskih harpija? Ti nisi ženska, ma ti si neki zmaj.“
Senka se okrenu k njemu, zakloni rukom oči da joj sunce ne smeta, pa se lagano i šeretski osmehnu.
„Dida, dida me je naučija i mene i tebe, al je meni glava bila bistrija pa sam sve upamtila, a tebi se bila rasušila od silnoga sunca.“
Dino je krenuo ka njoj ko da hoće da je pojuri oko stola, na šta Senka skoči i glasno se smijući, sjuri stepenicama dole ka plaži. „ E drž se sada“, viknu Dino i potrča za njom.
Dino i Senka su se poznavali odmalena. Nekada su bili prvi susedi i išli zajedno u školu. Otad su mnogi talasi zapljusnuli njihovo malo ostrvo i mnogo toga odneli sa sobom. Sunce je peklo, voda je tiho ronila breg, a ljudi su se menjali. Jednog dana, Dino je otplovio daleko, na pramcu velike, bele lađe, obučen u belu kapetansku uniformu. Ona ga je s obale pratila pogledom sve dok ga plavetnilo nije progutalo. Dugo vremana niko o njemu ništa nije čuo.
Senka je takođe nestala, izgubila se u velikom gradu gde je učila i opet učila, i zatim ponovo nešto učila, dok joj kroz kosu nisu krenule sede vlasi uvijajući se ko zmije otronvice na Meduzinoj glavi. Bacila je tada knjige, bacila i sve Dinove razglednice, poslate iz šarenih luka sveta i sasvim nestala sa lica zemlje.
I tako, vreme je prolazilo neprimetno, ispresecano plimama i osekama, sve dok se jednog dana na ostrvo nije prvo iskrcao Dino. Nije bilo sjajne uniforme, samo platnene patike, izbledele farmerice i pohabana torba u rukama. Ušao je u kuću, poljubio majku koja je u trenu, usred pokreta, ostala nepomična kraj šporeta, ko munjom ošinuta, sa varjačom u ruci punom paradajz sosa koji je kapao po podu.
„Ima li šta za pojesti“, upita je Dino i uštinu je za obraz. I tako ostade kući.
Na ostrvu, ljudi nisu jedni drugima postavljali pitanja. Bili su navilki na krug života, ciklus smrti i rođenja, odlazaka i dolazaka ljudi, ptica, riba, sunca i oluja. Svako bi jutro prvo gledali u nebo, a zatim u morsku šir, koja je bežala ka nepoznatim daljinama. Ono što bi ugledali, upleli bi u mreže svojih života i bacali ih u more, ne bi li ulov bio bogatiji. Tako im je jednog dana more vratilo i Senku. Izgubila je svežinu mladosti, pa čak i malo visine, ali je u rukama nosila nešto dragoceno.
Bebu. Malog Ivana.
I tako, točak sreće je okrenuo još jedan krug i vratio se ponovo na početak.
Senka je sada svako leto provodila u staroj dedinoj kući, odmah do one Dinovih roditelja.
„Mama, mama, eno ga, vidi, onde je na pučini. Čamac, i na njemu stoji on, duh ribara.“
Senka stade i pogleda u pravcu koji joj je sinčić pokazivao.
„To je stena Ivane“, doviknu mu.
„Ivane, hej, Ivančiću“, uzviknu sada Dino, „ ma ti jesi u pravu, dečkiću.“
Ivan poskoči od uzbuđenja i sjuri i on na obalu, gledajući u Dina širom otvorenih očiju koje su gorele od uzbuđenja.
„Je’ l uistinu da jesam? U pravu sam, reci Dino, reci mami.“
Dino ga dohvati rukama za pojas, pa ga podiže i baci u vazduh, dočekavši ga ponovo svojim velikim šakama . Senka ih je gledala, dobacujući Dinu prekorne poglede. Nije bilo pametno raspaljivati dečakovu, već i previše, bujnu maštu.
„Ma je, Senka, pa Ivan je u pravu“, doviknu joj Dino. „To je duh sirotog Rolanda.“
Senka ga pogleda mršteći se i upitno podiže ramena i raširi dlanove.
Dino joj uzvrati pogled, razrogačivši oči u tobožnjoj neverici, sa izrazom punim odglumljenog zaprepašćenja. Vragolasto se osmehnu, pa zatim uze i prebaci Ivana preko svog ramena i poče ga okretati u krug i trčati s njim po plićaku. Dečak se veselo kikotao i mahao nogicama i ručicama. Senka je pošla za njima gazeći kroz vodu. Dino je sa Ivanom stigao do kraja uvalice, popeo se na stenovito uzvišenje, spustio mališana, pa seo na kamen i uzeo ga u krilo, zagledavši se u daljinu ka moru. Senka se približila i sela kraj njih.

„Da, da, pa pogledaj Senka“, pokaza joj Dino kad je sela, uprevši prstom ruke u neku tačku na horizontu. „Majke mi, eno ga Roland, misteriozni duh koji posećuje ovo naše ostrvo. Uspravio se i podbočio rukom o bok u onom svom malenom čamcu, isto ka onda kada je pre mnogo stoleća isplovio u nepoznato, pod naletom vetra i oluje.“
Senka ga gurnu laktom u rebra, pazeći da je Ivan ne primeti, ali Dino nije reagovao na tu njenu opomenu.
„ Je’l hoćeš da saznaš legendu momče?“, upita Dino rukom razbarušivši kosu na Ivanovoj glavici. “ Ne mogu da poverujem da tvoja majka, rođena ostrvljanka, ne zna ništa o svemu tome“, dodade tobože sablažnjivo.
„Da, da, hoću“, povika mališan nestrpljivo.
Dino pročisti grlo, uspravi leđa i namesti ozbiljno lice, pa započe priču dubokim i svečanim glasom:
„ Nekada davno, na našem malom ostrvu, u svom malom zamku, živio je hrabri vitez Roland. Bio je vrstan moreplovac i dobar mačevalac, a osim lepote, krasile su ga i vrline poštenja i plemenitosti.
Ali makar bio hrabar u borbi sa morem i njegovim ćudima kao i sa neprijateljima, koji su se s vremena na vreme pojavljvali na horizontu ko crni oblaci, u jednoj stvari hrabrost ga nikako nije služila. U ljubavi.
Naime, naš je Roland bio silno i beznadno zaljubljen u lepu devojku sa ostrva, ali uvek kad bi je sreo ukipio bi se, noge i jezik bi mu se svezali, pa bi brzopleto nešto rekao ili uradio, samo da pobegne od te mučne situacije. Ponekad je čak i nehotice bio grub s njome, pa se zatim gorko kajao i sebe proklinjao.
Mučeći se tako sa svojom nesretnom ljubavlju na daljinu, maštao je o tome da svoja vrela osećanja iskaže ljubljenoj. Tako je počeo da piše pesme i da ih krišom šalje devojci. Začudo, tu se znao i te kako dobro izraziti. Ipak, nije smogao hrabrosti da ih potpiše svojom imenom, već ih je slao anonimno.
Devojka je pisma obožavala i zaljubila se u njihovog autora, sanjajući o danu kada će otkriti o kome je reč i predati mu svoje srce. I tako, jednog dana Roland poveri svom najboljem prijatelju da joj preda pismo, a on krišom, iz prikrajka, posmatraše šta će se desiti. Ali ono što ugleda, zanavek mu slomi srce. Devojka drhtavim rukama uze list i pročita pesmu, pa je pokaza donosiocu, pitajući ga, je li je možda on to napisao. Na Rolandov užas , prijatelj, koji je bio krišom u devojku zaljubljen, pade u iskušenje i potvrdno klimnu glavom. Devojka mu se tada, od sreće, baci u zagrljaj.
Roland beše van sebe od tuge i očaja. Te noći on napusti ostrvo. Nikad se neće vraćati, rešio je. Saznao je da su se ono dvoje venčali, ali ubrzo i rastali. Plovio je dugo i daleko i stigao skoro do kraja sveta, tražeći lek za svoju bolest. Tokom dugih i usamljeničkih plovidbi, mnogo je o svemu razmišljao, pa mu stvari postadoše sasvim jasne. Reši da se vrati kući i da svojoj ljubljenoj hrabro ispriča celu istinu. Ako ga voli, oženiće je. Ali na ostrvo stiže jedne burne i olujne noći. Njegov brod se razbi o stene, a njega, bez svestu, talasi izbaciše na obalu.
Roland pade u postelju, a igrom sudbine, njegova nesuđena ljubav dođe da ga neguje. Malo pomalo on se oporavi, ali baš kada je osetio da je dobro i da je došao trenutak da joj sve objasni, stiže tužna vest da se ona bacila sa stene u more.
Devojka je u njegovoj sobi pronašla pesme i pisma koja joj je pisao i shvatila da ih je on slao. Ali na ruci je nosio prsten, pa je mislila da se negde u belom svetu i oženio. U napadu razočaranja, i ne znajući da je prsten bio namenjen njoj i da ga je Roland stavio na ruku da ga u onoj buri ne izgubi, ona je skočila u more i nestala.
Tuzi i bolu Rolandovom, nije bilo kraja. Na mestu sa kojeg je ona otišla u smrt, on je skinuo prsten s ruke i bacio ga u more. Zatim je ušao u čamac i otplovio u maglu.
Niko ga nikad više nije video.“
Kad Dino izgovori zadnje reči, nastupi duga tišina.
„ Ali ja ga vidim“, prvi progovori Ivan.
Dino duboko uzdahnu i pogleda ga.
„Da“, reče napokon. „Duh Rolanda postao je zaštitnik svih nesrećnih ljubavi i izgubljenih ljubavnika.“
Skrišom on baci pogled ka Senki, ali ona je stisnutih usnica gledala pravo pred sobom i ćutala.
„Legenda kaže, da će jednog dana, prsten biti pronađen“, produži Dino sada dramatičnijim i vedrijim tonom glasa.
Ivan širom razrogači oči i pogleda ga.
„Uistinu?“ upita.
„Uistinu“, reče Dino odlučno. „Onaj ko će ga pronaći, dobiće još jednom šansu da popravi svoju nesrećnu ljubavni priču.“
„A ako taj neko u tome i uspe“, produži Dino i namigni Ivanu, „ e onda će se duh Rolanda pojaviti na pučini i mahnuti svima za pozdrav, sretan i zadovoljan što napokon može u miru da otplovi ka nebu i ka svojoj voljenoj. “
Senkin strogi izraz razvuče se u osmeh i ona poče glasno da se smeje, ne mogavši više da ozbiljnog lica izdrži ovaj Dinov glumački performans. Ali, pre no što je stigla da bilo šta drugo uradi, Dino joj dohvati ruku, privuče je k sebi, okrenu i stavi neki predmet na njen dlan.
Prsten.
„Ajme kako je lep, starinski“, uzviknu Ivan. „ Je li to Rolandov?“
Dino se i ne osvrnu, samo potvrdno klimnu glavom, gledajući sada netrmice pravo u Senku. Ona je nekoliko trenutaka bila sasvim mirna, a onda stisnu prsten i zaklopi šaku, uzvrati mu pogled i sretno se nasmeši.
„Mi, Rolandi ovoga sveta, osuđeni smo da dugo tražimo prsten koji će nas ukotviti. Tek kad nam taj dopadne šaka, mi se probudimo iz sna“, šapnu joj Dino tiho kraj uha.
Senka prisloni prst preko njegovih usta, pa se naže napred i poljubi ga.
„Mama, mama, pogledaj“, povika Ivan i otrča do ivice stene. „Eno ga, Roland. Maše mi.“
Senka prisloni dlan iznad očiju i baci pogled ka pučini. I u tom trenutku, mogla se zakletu da je ugledala u daljini visokog muškarca sa veslom u rukama, kako stoji u čamcu i maše im.
A tada, već narednog trena, prikaza se pretvori u morsku penu i vinu se ka nebu.









Ostavite odgovor