Starije su žene često znale pričati kako je bilo u njihovo vrijeme.Kada se ide na pijacu da se nešto proda od domaćih proizvoda-govorilo se uvijek kontra od mjesta gdje ideš.Ako,bi žena povela dijete negdje sa sobom,uvijek se govorilo da dijete vuče neku kesu ili bilo šta drugo neobično.Za mladića ili djevojku nikad se ne priča mnogo unaprijed u koju kuću će se oženiti,udati do prosidbe.Držati što više,to bolje u tajnosti.Pa,obuči nešto naopačke kad negdje kreneš.I,tako u nizu od kada se pamti…
Ne govori nikome u koje vrijeme negdje ideš.
Ne govori nikome gdje ideš.
Ne govori s čime ideš.
Ne govori nikome kad nešto značajno kupuješ.
Ne govori nikome bilo što da si kupio.
Ne govori nikome kod koga ideš,za bilo što.
Ne govori nikome kad nešto važno završavaš.
Ne govori nikome kad bilo što završavaš.
Ne govori nikome da si srećan.
Ne govori nikome da ti je dobro.
Ne govori nikome sa kime se viđaš.
Ne govori nikome ni ko ti se sviđa.
Ne govori nikome o porodičnoj sreći.
Ne govori nikome što voliš
Ne govori da imaš bilo što.
Ne hvali djecu.
Ne hvali se ni sa čim.
Ne bodi oči.
Ne štrči.
Ne idi istim putem.
Ne budi nasmijan ni kad ti je lijepo,ni kad ti je loše.
Ovo prvo pogotovo.
Žali se stalno.
Kukaj i kad treba i kad ne treba.
Ne ističi se ni sa čim.
Ne ističi se ni sa čim.
Budi stalno otužan.
Budi neprimjetan.
Ne vjeruj nikome.
Kaži jedno, radi drugo.
Pravi se da ne vidiš i ne cuješ.
Povuci se za uvo.
Kucni u drvo.
Sakri.
Sakri se.
Sakri sve.
Pazi se.
Od koga?
Od ljudi.
Od ljudi??
Sa kime živimo?
Ko smo mi?
Što smo mi?
Mi ljudi…
Zašto nas toliko sve boli…
Zašto boli do boli?Taj bol je uznemiravajući,zastrašujući.On budi taj oštar rez u očima.Ta,bolna kolutanja očima.On se vidi u zategnutim usnama.On ide jezikom koji kruži unutrašnjom stranom usana i skupljenim očima.On se očitava u lomnjenju i stiskanju prsta.On skreće poglede.On vlada tim odbojnim zamahivanjima rukama i glavama.On leđa okreće,jer ne može gledati boljitak.I kod imajućeg i kod neimajućeg je izražen.To zrno benefita nečijeg,u moru vlastitih imanja,jako boli.Boli do kidanja.Cijepa konstrukciju.To zrno žulja,smeta.To zrnce dobra u različitim aspektima.Možda bi najviša sreća za tu bol bila gromada ili zrno tuge.To se vidi.To se osjeća…da nadolazi i kao tijesto se širi.Svaki kutak zaposijeda,a tako mnogo ima prostora za sve.Beskraj za sve vidove izražaja.Ali,plaši mnoge i svuda se osjeća,ta bol.
Mi ljudi…
O,mi ljudi….
Zašto smo se na tu udicu uhvatili…
LJK
Ostavite odgovor