Zovu nas – tifusarke

Deklarativno, Dan antifašističke borbe u Hrvatskoj je 22. lipnja, no tko se doista zadubljuje u etikete, osim alergičara?

A ako Vam još uvijek prisutne nedoumice, tko su ustvari bili partizani, izazivaju reakcije u vidu nagona za deranjem udžbenika, sretno, i službeno ste intolerantni na sistem u kojem se takvo što mora propitivati.

Bile smo jedva čujne, dugo, vrlo dugo, neke iz neznanja, neke iz straha od zamjeranja, no pljuneš li mi na nonu u zbjegu El Shatt-a ili na strijeljanog barba Božu čije su oči bile pljunute moje, ja ću pljunuti u šake, no neću u njih uzeti čekić i razvaliti ploče sa mrskim mi znakovljem, ja znam i mogu bolje od toga.

–

Jedne noći, dok sam bila mala, dobila sam temperaturu i mama je, kako je bila sama sa mnom i uspaničena, za prijevoz do ambulante zamolila susjeda. Žurili smo, no od nepropisno ostavljenih auta pred vojnim odmaralištem Zmaj nismo mogli proći. Digla se uzbuna, popalila su se sva svjetla, dok se naposlijetku neko nije spustio da preparkira.

Akciju je s prozora pratila jedna od pripadnica više kaste, uvrijeđena beštimama, nije odoljela reagirati.

„Ne budite bezobrazni, moj ćale je general“

 „A moj je borac“, proderao se susjed.

Iako u omaglici, pojmila sam bit tog kratkog dijaloga, taj dalmatinski ponos kao da se prelio na mene i zarazio me, taj dišpet, da ne daš na sebe.

–

Zato, kada velmože iz Opatičke, usta punih Europe, ne obilježe dostojno osamdesetu, okruglu obljetnicu njezinog oslobođenja od Zla, kada se pod svodovima dvosmislenih regula ponovo prolomi mržnja, kada primitivci i dalje u Saboru slijede pouke nekadašnjeg zastupnika da je „bog ženu stvorio za madraca a ne za mudraca” meni dođe da se zaderem, odozdo.

U ime Zdenke i Rajke. U ime svih mojih nazora. Mi smo borkinje i šutnja duža od minute više nam nikako nije opcija.

Ah, ispravak netočnog navoda.

Tifusarke.

Tako nas sad zovu pokrovitelji rasizma i šovinizma, trolovi – heroji iz fotelja, štovatelji kukavice što prodade nas pa pobježe, kvazidomoljubi i pseudovjernici, oni što kleče pred jačima i mole da umuknemo ili da se barem, da se barem malo stišamo.

Zovu nas – tifusarke.

Jer ne znaju, i ne mogu, bolje od toga.