Kalian više nije osjećao bol. Pogledao je u svoje dlanove, a zatim niz svoje tijelo, ništa mu nije falilo. Zbunjenost i uznemirenost su se ukrštale u njegovom umu, a srce mu je lupalo sve jače i jače. Iz petnih žila pokušavao je da se sjeti situacije koja je prethodila njegovom trenutnom stanju, ali nije uspijevao. Sjećao se on jučerašnjeg dana, kao i prošle nedjelje. Sjećao se i prošle godine, kao i decenije. Sjećao se i dana kad je dobio sina, kad se oženio, kad je diplomirao, ali da se sjeti situacije od maločas – to nikako nije mogao. Uvijek su ga odlikovale odlične kognitivne sposobnosti, ali ovaj put su podbacile. Konačno je odustao od pokušavanja da se sjeti šta ga je to dovelo baš tu gdje jeste i zašto se osjećao dobro. Pogledao je oko sebe, nalazio se na početku dugačkog, širokog hodnika. Šahovski pod sačinjen od mermera, visoki bijeli zidovi bez prozora, hodnik je bio ispunjen svjetlošću koja se Kalianu činila kao prirodna. Gdje sam ja ovo? Pitao se dok je svoje ruke pružao u visini grudnog koša. Pogledao je iza sebe, ali vrata nije bilo, i sa strana i iza njega nalazio se visoki bijeli zid. Zbunjenost i uznemirenost plesale su širom njegovog uma i tijela. Pogledao je u plafon koji je počivao iznad hodnika. Unutrašnjost plafona sastojala se od udubljenja iznad cijelog šahovskog poda, udubljenje je podsjećalo na unutrašnjost kupole poput one u Aja Sofija, džamiji ili Sikstinskoj Kapeli, ali na ovom plafonu nijesu bili naslikani ni mozaici, ni freske i jedino što je prekrivalo njegovu površinu bile se razne nijanse bijele boje. Spustio je svoje ruke, a zatim ugnuo ramenima. Iako je hodnik bio dugačak, nazirao mu se kraj koji nije izgledao kao zid, već kao ogromni crni okvir. Ugledavši to, uputio se prema drugom kraju hodnika. Njegovo srce vratilo se u normalan ritam. Počeo je da osjeća sigurnost, bez obzira na to što nije znao gdje se nalazi. Zvuk njegovih koraka bio je suptilan i ritmičan poput kazaljke na satu. Kako se približavao crnom okviru shvatio je da to zapravo nije nikakav okvir, već umjetničko djelo, slika. Zaustavio se.
Djelo Paula Rubensa Pad Prokletih prekrivalo je cijeli zid i izgledalo je poput prolaza u drugi svijet, kakav je jedino mogao da zamisli flamanski slikar. Kao univerzitetski profesor istorije, Kalian je bio veoma dobro upoznat sa umjetnošću, pogotovo sa slikarstvom, jer se i sam bavio slikanjem kad bi god imao vremena za to. Na trenutak zaboravio je na svoju brigu i prepustio se posmatranju Rubensovog bezvremenog djela. Splet raznih osjećaja strujao je kroz njega. Opčinjenost, melanholija, tjeskoba, patnja. Taman kada se našao na vrhuncu ambivalentnosti, začuo je glas koji je rastjerao sve njegove suprotstavljene emocije. Rubens! Bio je to topao glas, pun udobnosti i emotivne bliskosti, ali je Kaliana uplašio. Ugledavši čovjeka sa svoje lijeve strane, naglo je ustuknuo. Bio je to veoma visok i mršav čovjek u crnoj odori. Na njegovom tijelu jedino nije bila prekrivena glava. Nije imao kose, a ni veđa. Ispod naboranog čela provirivale su krupne i plave oči, kao da su bile namijenjene za gledanje u dubine i ambise. Kalian nije mogao da utvrdi koliko je godina imao čovjek u crnom. Mogao je imati između trideset i pedeset godina. Njegovo bijelo lice i modre usne činili su pravi kontrast. Izvinjavam se, nastavio je čovjek u crnom, i tek nakon što se izvinio, Kalian je shvatio da njegov glas čuje u svojoj glavi, jer čovjek nije mrdao usnama, a ni govorio. Kratki dodiri delirijuma uznemirili su pogubljenog profesora istorije, a čovjek pored njega je nastavio sa obraćanjem. Nijesam želio da te uplašim, ali kada sam te ugledao kako posmatraš ovo veličanstveno djelo nijesam mogao da odolim a da ti se ne pridružim u posmatranju. Kalian ga je nijemo gledao dok je njegovim umom odzvanjao glas čovjeka čija prisutnost počinje da rasipa bezbjednost i ugodnost duž cijelog hodnika. Ja sam veliki poštovalac i poznavalac Paulovog rada, a na osnovu tvog maloprijašnjeg posmatranja slike vidim da nijesi ostao ravnodušan. Neka Rubensova djela budu tvoje ogledalo. Kalian ga je i dalje posmatrao nijemo i zbunjeno. Ja vjerujem da čovjek treba da vlada životom onako kako je Rubens vladao slikanjem – brzo i efikasno. Baš iz tog majstorstva uspio je da stvori veoma složene kompozicije, složene koliko i sam život, ali vječne. Kalian je klimnuo glavom, iako nije bio siguran zbog čega tačno klima. Život ne slikamo bojama već trenucima, odlukama i namjerama i stvorićemo besprijekorno, vječno djelo samo ako je naša tehnika postojanja djelotvorna. Da li si djelotvoran, Kaliane? Topli glas postao je ozbiljan. Znao je Kalianovo ime dok je on u nevjerici pokušavao da odgovori, ali riječi nijesu mogle da se prelome preko njegovih usana. Čovjek je podigao desnu ruku prema Kalianu i kažiprstom ga upozorio da se ne trudi oko izgovaranja. Mi ne radimo to ovdje. Naša metoda razgovora odvija se telepatijom, a ne izgovaranjem riječi i upotrebom sistemski organizovanog skupa jedinica, upotrebom jezika. Derida je bio u pravu. Osmjehnuo se visoki čovjek. Mi ne podliježemo konstrukcijama. Kalian je ponovo klimnuo glavom, ovaj put je znao zašto klima. Opusti se. Nastavio je čovjek bijelog lica. Zatvori oči i duboko udahni, a zatim pretvori riječi u boje i sa njima oboj svoj um. Kalian je opet poslušno klimnuo glavom, a zatim izdahnuo.
Ko si ti? Pitanje je odjeknulo ehom u glavi plavookog čovjeka.
Ja sam fragment, spokojno je odgovorio.
Fragment čega? Kalian je bio ispunjen znatiželjom i blagom jezom.
Fragment Aleteje, to jest Al-Haqqa, to jest Absolutne Istine. Kalian je vjerovao u svaku riječ koju je čovjek naspram njega izgovarao. Fragment poput tebe, Kaliane. Ti i ja smo dio istog neprekidnog toka, mada ja izgledam malo drugačije od tebe, hoću reći da nijesam čovjek, ali ti me trenutno vidiš u formi čovjeka što je, vjeruj mi, dobro za tebe. Nego, daj da se vratimo na Rubensa, hoću reći na tebe i tvoj život, nemamo još mnogo vremena.
U redu, odgovorio je Kalian pogledavši ga radoznalo. Strah, jeza i zbunjenost ispariše su iz njegovog srca.
Ja znam zbog čega si ovdje, ali želim da me saslušaš i da mi povjeruješ. Za početak mi reci, reci mi, kad čovjek doživljava vrhunac svog života?
Kada ostvari zacrtane ciljeve. Kratko je odgovorio Kalian. Nijesu skretali poglede jedan sa drugog, a disanje obojice postalo je glasnije.
Pogrešno, u životu ne postoji vrhunac, vrhunac je određen za neku drugu dimenziju. Ipak, čovjek može ostvariti ono drugo – Sic Idur Ad Astra. To se ostvaruje tako što shvatiš da tvoj uspjeh u životu nije uspjeh već početak za nešto veliko, neotkriveno, naravno, ako se osudiš i uputiš ka zvijezdama kako bi to postigao. Ljudi uspiju tako što ostvare želje, ambicije i ciljeve koje im uvozi društvo, i nakon uspješnog školovanja, posla i formiranja porodice, obično stanu i predaju se kolotečini, misleći da u životu nije ostalo ništa skriveno. Vidiš, kada su svi pomislili da je renesansa vrhunac ljudskog postojanja i umijeća i da ljudski um ne može napredovati dalje, pojavio se barok. Barok se nije mogao pojaviti da nije bilo renesanse i koliko god da je ona predstavljala intelektualno-umjetnički vrhunac i firmament, njih je probio barok koji je izrodio Rubensa. Kada su svi bili očarani Rubensovim djelima i pomislili da je on oličenje slikarstva, on je inspirisao Rembranta i Velaskeza, koji su kroz svoja djela omogućili ljudima da vide kako izgleda ljudska duša. Nakon njih pojavili su se imoni koji su naslikali i dušu duše i tako iz jednog uspjeha u drugi nastajala su nova ostvarenja i otkrivanja i ne samo u umjetnosti, već u životu, a umjetnost je najpreciznije ogledalo ljudskog života i životnih tokova.
Znači da sve neprekidno teče i da zapravo nema kraja? Upitao je Kalian glasom blijedog razočarenja.
Da, sve što čovjek stvori neprekidno će teći, a čovjek će stati, njegov kraj će biti njegov vrhunac.
Smrt? Kalianu je bilo jasno.
Da, smrt. Čovjek u crnom je klimnuo glavom. Ali smrt će postati vrhunac samo za onoga ko neprestano bude pokušavao i ko svaki svoj uspjeh vidi kao put koji ga vodi ka novim izazovima i dostignućima. Zamisli smrt čovjeka koji nije imao namjeru da stane i da ne saznaje, koji je sav svoj život bio djelotvoran, brz i efikasan. Taj će zauvijek ostaviti trag u vječnosti. Zato, Kaliane, reci mi da li si odlučio da staneš nakon što si postao uspješan u poslu, voljen suprug i otac?
Ne! Kalian je bio i više nego siguran u svoj odgovor.
Tako sam i mislio. A sada, reci mi, da li si spreman da iskusiš najveće čudo koje postoji?
Najveće? Kakvo? Riječ čudo za Kaliana je mogla značiti samo nešto natprirodno.
Drugu šansu. Čuvši odgovor, Kalian se ponovo našao u bunilu. Čovjek mu je nečujnim koracima prišao, a zatim obje ruke prislonio na njegove grudi. Nastupio je pad.
Kalian je konačno otvorio oči i ispljunuo krv nakon petog elektrošoka defibrilatora koje je iznad njegovih grudi držao ljekar hitne pomoći.
„Gospodine, uspjeli ste!”, dobacio je ljekar koji mu je klečao iznad glave.
Bol zavlada njegovim tijelom. Pažljivo su ga stavili na nosila, a on je jedino uspio da pogleda niz svoje tijelo koje je prekrivala garderoba natopljena krvlju. Lančani udes na glavnom auto-putu postao je predmet udarnih vijesti širom zemlje, a i regiona. Informacije o desetini izgubljenih života i velikom broju povrijeđenih smjenjivale su se na svim kanalima i društvenim mrežama. Vlada će proglasiti dan žalosti. U zemlji je sve stalo, sve osim Kalianovih misli i nikada veće želje za životom. Njegov osmijeh na licu bio je nejasan ljekaru koji je sjedio pored njega u kolima hitne pomoći dok su uz zvuk rotacije jurila prema bolnici.
Ostavite odgovor