Prestala je pustinja brojati
moje korake u pijesku.
Kao da je snijeg,
kada napravim treći korak
izgube se ona dva prije njega.
Prekriju ih pijesak i žuta prašina.
U vrelini pustinjskog pijeska
ne preživi ništa osim žeđi.
Učinilo mi se da sam vidjela
guste zelene krošnje u daljini.
Dopirali su iz krošnji glasovi.
Sve što može biti
i sve što mogu postati
sada ovisi o tome
koliko brzo mogu pronaći
izvor vode u pustinji.
Podigla se neka zlatna prašina
iznad pustinjskih dina.
Šapuću mi oni
koji su ovom pustinjom
šetali prije mene
izgubljeni i žedni
da se sprema pustinjska oluja.
Čini mi se da mi je na očima
meki povez od žutog pijeska.
Osjećam kapi vrele vode
na svom tjemenu i ramenima.
Pada li kiša?
Glasovi su sve veseliji.
Žubori se voda negdje u blizini.
Skinula mi je nečija ruka
povez sa očiju.
Zbunjena,
pitala sam glasove
gdje se nalazim.
“U oazi.”, rekli su mi.
“Ovdje dolaze oni
koji sanjaju o kiši.”
Ostavite odgovor