Kad kao fetus vidiš osjećaje,
kristalno jasno i ništa ti nije magla…
Svako sklapanje očiju u vanjskom svijetu …
u tebi probudi nepristajanje na javu.
Pa na svijet čitavog života, gledaš istim onim dubokim okom na potiljku…
nepogrešivo čitko…
i ne daš slike snene ružičaste svjetlosti,
nasmijane ritmom majčinog srca…
ne daš ama baš ni zašta na svijetu…
i skoro nikom.
Skuplji ti je treptaj krila leptira i muzika otvaranja latica trešnjinog cvijeta
pa čak i škorpija i kišna glista,
od recimo, čitavog svijeta, ljudskih gluposti
i zabluda trista.
I kad ne spavaš san je u tebi,
pa biraš osobu sa kojom ćeš ga živjeti svaki dan…
po mirisu znoja i titraju duše oko njenih trepavica
a ne po izgledu lica.
San imaju samo djeca…mala velika i najviša…
san je kad si otvoren da u te pada…iz vasione, tog božjeg pazuha…
od ljubavi poludjelih, fotona kiša…









Ostavite odgovor