Zašto nisi bila tamo?

Zašto te nije bilo tamo?

Šetao sam ulicama Berlina.

Miris trave i zvona bicikla su preovladavali.

Prolaznici.

Čudne face i čudni mirisi.

Čudni način odjevanja.

Zelenilo i voda.

Povijest i arhitektura.

Sve sam vidio.

Osim tebe.

Gdje li si bila?

Gdje si se skrila?

Možda ti je avion zakasnio,

Možda si bila tik iza mene.

Možda te nešto sputavalo.

A znaš i sama koliko čekam ponovni susret.

Koliko priželjkujem to.

Koliko sam nula bez tebe.

Koliko sam obični broj.

Išao sam u Berlin,

Ali ne zbog umjetnosti.

Išao sam jer sam tražio tebe.

U svakoj osobi, u svakom koraku.

U svakom momentu i trenutku.

Nije te bilo.

Našao sam umjetnost i površnu sreću.

Ali tebe nema, iako sam te najviše želio.

Iako sam sa tobom najbolji.

Kistovi, boje, ljepila, gluma.

U tome pronađoh smiraj.

Dok opet, tebe ne vidim.

Duša je tražila promjenu,

A ja sam znao da se ona ne želi promijeniti.

Bit će da sam tražio samo bijeg od misli o tebi, o svemu zajedničkom koje nikad nećemo proživiti.

Bilo je, kud god da krenem,

Misli me vraćaju tebi.

Ulice Berlina, možda jesu duge i šarolike, pune ljudi i raznih mirisa, ali nešto im ipak nedostaje.

To nešto se zove – ti.