„Art is the highest spiritual expression of humanity.“ – Berlin
„Umjetnost je najviši duhovni izraz čovječanstva.“ – Berlin
Berlin je pomenuti citat rekao Bruceu dok su stajali pred umjetnošću koju Bruce nije vidio istim očima.
Za Brucea je tamo bila vrijednost, slike koje će prodati da zaradi novac.
Nešto što se može uzeti, odnijeti, prodati.
Berlin je vidio nešto sasvim drugo.
I tu je upravo razlika između čovjeka koji gleda umjetnost i čovjeka koji je razumije.
Slika se može procijeniti.
Možeš joj odrediti cijenu, pet ili petsto eura.
Možeš staviti broj pored nje, objesiti je na zid i reći koliko vrijedi.
Ali ne možeš odrediti cijenu onom zbog čega je nastala.
Leonardo da Vinci nije znao da će stoljećima nakon njega ljudi stajati pred „Damom sa hermelinom“ i pokušavati razumjeti njen pogled.
Nije znao da će njegovo platno preživjeti kraljeve, ratove, gradove i čitave generacije ljudi.
Možda čak nije ni razmišljao o tome.
Možda je samo jednog dana stajao pred platnom i pokušavao nešto što je i meni poznato.
Pokušavao je napraviti vidljivim ono što je teško objasniti riječima, a tek slikama…
I možda je to ono što umjetnost zapravo radi.
Uzme ono što čovjek ne zna gdje da stavi, pa ga stavljamo u boju, u kamen, u muziku ili rečenicu.
Stvarajući.
Ne znamo opisati to nešto, ali naš papir ili gitara savršeno znaju.
Možda zato i pišem.
Ne zato što uvijek imam nešto pametno za reći ili neku pametnu temu za odraditi.
Ponekad upravo suprotno.
Ponekad nemam pojma šta osjećam, samo znam da nešto nedostaje, neko nedostaje.
Nešto boli, nešto se završilo, a ja još nisam spreman priznati da jeste.
I onda pišem i stvaram.
Neke rečenice nastale su iz nedostajanja, neke iz očaja, neke iz one vrste boli koju čovjek ne zna objasniti čak ni samom sebi.
Možda je to razlog zbog kojeg umjetnost postoji od kada postoji i čovjek.
Jer čovjek je oduvijek osjećao više nego što je i mogao izgovoriti.
Prije papira imao je zid.
Prije platna imao je kamen.
Prije muzeja imao je pećinu.
Ali potreba je bila ista – ostaviti nešto.
Reći nešto.
Pokazati da smo bili ovdje.
Van Gogh je slikao zvijezde koje izgledaju kao da se cijelo nebo kreće.
Možda je u njima bilo nešto od njegovog nemira.
Munch je naslikao Krik, ali teško je povjerovati da je slika samo o jednom kriku.
Možda je to krik svih ljudi koji su nekada osjećali nešto što nisu mogli izgovoriti.
Rodin je iz kamena oslobađao ljude.
Klimt je ljubav pretvarao u zlato.
Rembrandt je svjetlom pokazivao ono što tama pokušava sakriti.
A mi?
Mi radimo isto, samo svojim malim alatima.
Neko će pjevati, neko pisati, neko slikati, neko plesati, neko praviti film.
Neko sastavi nekoliko rečenica koje nikada neće poslati osobi kojoj su namijenjene.
I sve je to možda isti pokušaj, da ono što se događa unutra nekako pređe napolje.
Zato mi je smiješno kada neko pita, „Čemu umjetnost služi?“
Kao da sve što čovjek radi mora imati praktičnu svrhu, zar ne?
Ili smo jednostavno tako naviknuli naš mozak.
Da sve što postoji mora imati svrhu.
Čemu služi tekst?
Odakle znam.
Čemu služi slika?
Ne znam.
Čemu služi skulptura?
Još manje znam.
Ali možda ne mora služiti ničemu.
Možda je dovoljno što je jednom postojao čovjek koji je toliko snažno nešto osjećao da nije mogao samo nastaviti živjeti kao da nije.
Morao je nešto napraviti.
I tu umjetnost postaje više od predmeta.
Postaje dokaz, da je neko volio, daa je neko patio, da je neko izgubio, da je neko sanjao, da je neko bio usamljen, da je neko gledao u nebo i pomislio da je lijepo ili da je neko nekoga toliko želio sačuvati da ga je pretvorio u boju.
I zato možda umjetnost nije ono što nastane kada imamo šta reći.
Možda je ono što nastane kada više ne možemo šutjeti i trpiti bol u nama.
Mnogi moji tekstovi su nastali kao potreba za govorom, samo što tada nisam znao kako reći neke stvari ili kome.
Kako se nositi sa bolom?
Berlin je gledao umjetnost kao nešto sveto.
Možda je i bio u pravu.
Jer novac može kupiti sliku, može kupiti skulpturu, može kupiti galeriju, može čak kupiti okvir.
Ali ne može kupiti razlog zbog kojeg je umjetnik morao da je stvori.
A razlog je često ono što najviše vrijedi.
Emocije.
Nedostajanje.
Ljubav.
Očaj.
Bol.
Sreća.
Strah.
Život.
I možda je zato umjetnost najviši duhovni izraz čovječanstva.
Ne zato što je savršena, nego jer je ljudska.
Jer jednoga dana nestat ćemo.
Naša tijela će ostarjeti.
Kosti istruhnuti.
Naše fotografije će izblijedjeti ili će ih slučajni požar zapaliti.
Naše poruke će biti obrisane.
Ljudi koji nas poznaju jednog dana neće biti ovdje da pričaju o nama.
Ali možda će negdje ostati jedna rečenica.
Neka slika, pjesma, komad kamena.
Nešto što će nekome, ko se rodio mnogo poslije nas izazvati iste osjećaje, toliko jake da kaže da se saosjeća sa nama.
I možda je to sve što jedan umjetnik na kraju i želi.
Ne besmrtnost.
Samo trag.
Mali dokaz protiv prolaznosti.
Jer možda čovjek ne može pobijediti smrt.
Ali može ostaviti nešto što će je nakratko preživjeti.
Zato pišem, ne samo zato što znam kako se živi.
Nego zato što ponekad ne znam kako se nositi sa onim što život napravi od mene.
Pa uzmem riječi, i pokušam.
Možda je to moja mala galerija.
Moje platno, moj kamen, moja „Dama s hermelinom“.
Berlin je bio upravu, onda umjetnost zaista jeste najviši duhovni izraz čovjeka.
Jer u njoj ne ostavljam ono što imam.
Ostavljam ono što jesam.
Ostavite odgovor