Težnja

Došla je u moj život prije dvije i po godine, i od tada je sve imalo smisla.

Ono što vrijedi, dira duboko po duši i ostavlja dubok trag, a ona je vrijedila.

Svaku večer, svako jutro bio sam sretan jer je ušla u moj život, jer sam dobio anđela, jer sam dobio sestru.

Život tih godinu i po dana je imao smisla, a ona je bila jedina osoba koja mi je dušlu dotakla na neki nevjerovatan način koji se ne može opisati.

Daleko od toga da sam htio nešto više, htio sam da nju, sretnu i nasmijanu, zovem zauvijek sestrom.

Naša priča se završila prije skoro godinu dana, a ja sam ostao zauvijek u njoj.

U priči gdje smo još uvijek dobri, gdje se smijemo i pričamo o svakodnevnici.

Ostadoh u iščekivanju njenog odgovora na poruku, na poziv ili na viđanje.

Kao što Lexington Band kaže „dogodine doći nećeš, a ni one treće zime, uvenut će srce moje, tvoje srce ne pamti me“.

Nakon njenog odlaska, vjera u bilo kakav odnos (prijateljski, ljubavni) je opadala. Zbog nje sam vjerovao u ljude.

Teško je izbaciti nekoga ko je ostavio dubok trag u nečijoj duši, nije to tek tako lako učiniti.

Prijatelji mi govore da sam se trebao čuvati slatkoriječivih ljudi, možda i jesam.

Ne znaju oni kako je kada ti neko dotakne dušu na neki nevjerovatan način.

„Sve je isto kao kad si ovdje bila“, rekao bi Lexington i zaista tako je.

Ista mjesta, isti ljudi ali ostaje praznina koju samo ona može nadomjestiti.

Nikada nisam ispunjen do kraja, na bilo kojem mjestu, bez nje je teško.

Život ide dalje, valjda Lexington jednom ne bude upravu.