Meridijani

Polukružne linije na površini Zemlje.

Uvijek su me nekako vodili do tebe.

Bez obzira na to na koji kraj svijeta

ja birao da odem.

Bio sam čovjek koji nije vjerovao

u sudbinu.

Kome su sve to bile bapske priče

ili priče za one lakomislene i naivne.

A onda sam uvidio da sam nehotice

i sam postao jedan od njih.

Kome treba karta svijeta da nađe put sebi

nakon što si otišla ti.

Kao da se jedne noći jesenje

spustila sama Bož’ja ruka na moje rame.

I onaj koji nije vjerovao cijelog svog života

postao je veći vjernik od svih.

Kakva sramota? Mislio sam sam za sebe.

Šta je ostalo od takvog čovjeka?

Prazna ljuštura i nemirna sjena.

A onda više nisam mogao da razdvojim

lakomislenog od zaljubljenog.

Ovo je moja soba u mraku i moja postelja.

Nisam je promijenio od dana kad si otišla.

Tu ležim ja. Umoran, ali uvijek budan.

U nadi da će čuti zvuk poznatih stopala.

Ali to se nikada ne desi u stvarnosti,

pa moji meridijani, umjesto da se spoje,

lutaju po zemlji sami.