„We are in a falling airplane.
Tell those you love that you love them.“
Znate li da postoji nešto gotovo komično u ljudima?
Ko bi rekao zar ne.
Godinama sjedimo u avionu koji pada, a ponašamo se kao da će let trajati vječno.
Da ćemo uživati u pogledu na plavetnilo neba, šarenila gradova i sunčeve zrake.
Da imamo motore koje možemo popraviti svaki tren i nastaviti orati nebeska prostranstva.
Isto tako radimo banalne stvari.
Plaćamo račune.
Kasnimo na sastanke.
Čuvamo novac za neko bolje vrijeme.
Čekamo ponedjeljak da počnemo živjeti, pa petak da se odmorimo od života.
I naravno, volimo.
Ali uglavnom u sebi.
To je možda najveća ljudska glupost;
imamo čitav jezik na raspolaganju, a najvažnije riječi izgovaramo tek onda kada više ništa ne možemo promijeniti.
Kao na samrti, naprimjer.
„La muerte puede ser la mejor oportunidad de la vida“.
„Smrt može biti najbolja prilika života.“
I naravno da može.
Ali Berlin je to razumio na svoj pomalo skandalozan način.
Ne zato što je smrt nešto lijepo.
Nego zato što čovjek tek pred njom postaje brutalan prema vlastitim lažima.
Odjednom više nije važno ko je bio upravu.
Nije važno ko je kome prvi prestao pisati.
Nije važno ko je ostavio posljednju poruku nepročitanu.
Nije važno ko je zadnji izbacio smeće.
Nije važno ko je popio sok od naranče koji si toliko krio od drugih.
Nije važno koliko dugo traje ponos.
Jer ako ti neko kaže da avion pada, nećeš razmišljati o ponosu.
Nazvat ćeš majku.
Nazvat ćeš brata.
Proći qćeš na jednom točku motora na crveno.
Nazvat ćeš onu osobu čiji broj mjesecima stoji u telefonu kao neka mala privatna grobnica koja te je sahranila i udarila na tvoj ego.
I reći ćeš joj ono što si mogao reći jučer, ali nisi
Nisi jer si bio toliko egoističan da priznaš vlastite greške.
Gle, ode!
Tvoj vlastiti ponos je nestao priznavanjem svojih grešaka.
Egoisto!
Mogao si sve to reći samo što nisi, egoisto!
Jer smo čudna vrsta.
Spremni smo provesti godine dokazujući da nam nije stalo, samo da ne bismo morali priznati koliko nam je stalo.
Čuvamo ljubav kao da je posljednja boca vina.
Kao da će sutra biti svečanija prilika, svadba ili slavlje.
Kao da život šalje pozivnicu unaprijed.
A ne šalje.
Avion pada.
Možda ne danas.
Možda neće pasti još trideset godina.
Ali pada…
I to je jedina stvar koju nikada ne želimo uzeti ozbiljno.
Zato se svađamo sa ljudima koje volimo.
Odlazimo bez pozdrava.
Gasimo telefone.
Bježimo od vlastitih problema.
Glumimo svece, zaboravljamo Boga.
Čekamo da se druga strana prva javi.
Gradimo čitave tvrđave od ega, a onda se čudimo što u njima nema nikoga.
Egoisto!
„La traición es inherente al amor.“
„Izdaja je sastavni dio ljubavi.“
Možda je Berlin bio u pravu.
Ljubav je uvijek malo opasna.
Jer kada nekoga zaista voliš, daješ mu mogućnost da te uništi.
I upravo zato ljudi radije vole napola.
Napola kažu.
Napola ostanu.
Napola oproste.
Napola odu.
Kao da će ih ta rezerva spasiti ako se avion jednog dana zaista sruši.
Kao nekakav padobran koji otvoriš i sigurno sletiš.
Ali neće, avion se ruši, egoisto!
Na kraju, čovjek ne žali zbog onoga što je previše volio.
Žali zbog onoga što je volio, a nije imao hrabrosti pokazati.
Zbog zagrljaja koji je mogao trajati još pet sekundi, ali je sve zbrzao da što prije ide kući.
Zbog milion „volim te“ koje je ostalo u grlu neizrečeno.
Zbog poruke koju je napisao, pročitao deset puta i nikada poslao.
Zbog ljudi koji su pričali sve i svašta.
Zbog „šta će mahala reći“?
Zbog ljudi kojima je mislio reći sutra.
A sutra je, kao što se ispostavi, jedna od najskupljih riječi koje čovjek može izgovoriti.
Možda je zato sreća mnogo jednostavnija nego što je pokušavamo napraviti.
Možda sreća nije novac.
Nije status.
Nije savršen život.
Možda je sreća samo sjediti pored nekoga koga voliš i, barem jednom u životu, nemati potrebu glumiti da ti nije stalo.
Jer avion pada, egoisto!
A mi i dalje sjedimo unutra.
I umjesto da se pogledamo, smijemo se pravilima sigurnosti.
Umjesto da kažemo ono najvažnije, provjeravamo koliko još imamo goriva.
Umjesto da živimo, pravimo planove za život.
I možda je najveći paradoks svega upravo to što nam ne treba avion koji pada da bismo shvatili koliko nekoga volimo.
Treba nam samo dovoljno hrabrosti da se ponašamo kao da nemamo beskonačno mnogo vremena.
Jer nemamo.
Niko nema.
Zato, prije nego što se ugase svjetla,
prije nego što kapetan kaže da više nema povratka,
prije nego što nebo postane posljednji prozor koji ćemo ikada vidjeti reci im, egoisto!
Reci im da ih voliš.
Ne zato što avion pada.
Nego zato što, oduvijek, pada.
Pošalji tu poruku već jednom.
Izbaci smeće.
Priznaj grešku.
Voli.
Voli kao Romeo i Julija.
Bonnie & Clyde.
Thelma & Louise.
Berlin & Camille.
Oprosti!
Pusti ego i nazovi taj broj.
Reci joj koliko ti nedostaje.
Nemaš još jedan kvar motora koji se može popraviti, idiote.
Vrijeme ne kontrolišeš.
Možda je život ipak najljepši onda kada ga prestanemo posmatrati kao nešto što nam pripada.
Mi nismo vlasnici života.
Pogledajmo Klimtov “Poljubac” gdje dvoje ljudi kleči na cvijeću, obavijeno zlatom, kao da je cijeli svemir na trenutak odlučio da im oprosti što će jednog dana nestati.
Možda je to umjetnost koju bismo trebali naučiti živjeti, ne čekati da nam se nebo sruši da bismo primijetili koliko je bilo lijepo.
Jer ako već sjedimo u avionu koji pada, onda barem možemo pogledati kroz prozor.
Možemo se diviti oblacima, nasmijati se čovjeku pored sebe i prije nego što platno potamni, ostaviti na njemu nešto vrijedno.
Nešto što će dokazati da smo, makar nakratko, zaista bili ovdje.
Ostavite odgovor