Bezglasje

Pojava koja se dešava već duži period u meni, a zadnjih par dana je baš izražena.

Grad u kojem sam rođen, odrastao, školujem se, živim…

Fakultet, porodica, život – sve je tu.

Ali jedno nedostaje – ja.

Nekada sam sa užitkom prolazio ulicama, sa užitkom izlazio, ali sada nije tako.

Nema više osjećaja zadovoljstva u svemu tome.

Nema više onog glasa koji me je vodio i dozivao.

Takvo stanje je postalo izričito zadnjih dana.

Volja za izlascima, ljudima, fakultetom je u padu.

Fakultet je predobar, raja tu i tamo samo je volja u padu…

Da l je to sve zbog uništenih snova, ne znam.

Prije par godina, toliko je bilo snova, planova – a danas je mnogo toga uništeno.

Da l zbog pogrešnih ljudi, ne znam.

Ono što me nekada ispunjavalo u vlastitom gradu više me ne ispunjava, niti mi daje osjećaj zadovoljstva.

Naravno, osim viđanja sa najboljim prijateljem, on je izuzetak kao i projekti koji me drže još u svemu.

Toliko se osjećam izdano, što od ljudi što od grada.

Vjerujem da svaki grad čine ljudi i ljubav prema nečemu, a vjerujem i da je kombinacija te dvije stvari trajno zapečatila moju volju za gradom.

Nisu to više one večeri kao prije dvije godine, nisu to više ona viđanja kao prije dvije godine.

Sve što radim se svelo na to jer moram, osim nekoliko projekata jer to doista volim kao i ljude koji su tu.

Kao da je nešto umrlo u meni, a jest.

Bez najboljeg prijatelja, vjerujem da ne bih imao razloge biti u Mostaru.

A možda je i do starenja, ko zna.

Jedno je sigurno, Mostar mi nije onakav kakav je bio prije godinu dana.

Nema više uživanja u izlascima, kako je nekad znalo biti sa nekim ljudima.

Ko zna, možda su to i glavni razlozi što želim otići iz Mostara, države…