Ponekad se pitam koliko sam života proveo pokušavajući objasniti sebi ono što sam jednostavno trebao osjetiti.
Od ljudskog nastanka pa do danas smo uvijek pokušavali naći svemu opravdanje, uzrok ili mu pridodati neki naziv.
Čak i vlastitu tugu pokušavamo nekada pretvoriti u zaključak kao da će bol postati podnošljivija kada joj pronađemo neku smisao.
A možda neke stvari nikada nećemo razumjeti do kraja, jer ćemo ih samo nositi u sebi i vremenom mijenjati način na koji ih pamtimo.
Vratimo se Berlinu.
Berlin iz La Casa de Papela reče: „El amor no se puede explicar. Solo se puede sentir.“
Ljubav se ne može objasniti, može se samo osjetiti.
Privlači me ta misao jer u njoj prepoznajem granicu razuma.
Možemo analizirati nečije riječi, tražiti skrivena značenja u porukama, sastavljati čitave teorije o tome zašto nam je neko važan.
Ipak, nijedna analiza ne uspijeva potpuno obuhvatiti ono što se u nama dogodi kada se pojavi osoba zbog koje svakodnevica dobije neku novu težinu.
Kao kada idete na fakultet ili u školu zbog te jedne osobe koja je odjednkm dala težinu Vašem životu.
Dakle, razum može objasniti okolnosti, ali ne mora iscrpiti iskustvo.
Zadnjih dana zaljubih se u McGilchrista kojeg je preporučio Kerim.
McGilchrist u svojoj knjizi „The Master and His Emissary“ pak razmatra kako način na koji usmjeravamo pažnju oblikuje naš odnos prema stvarnosti.
Svijet kojem pristupamo isključivo kroz kategorije, definicije i apstrakcije postaje svijet kojim lakše upravljamo ali iz kojeg nam mogu izmaći kontekst i jedinstvenost živog iskustva. Ponekad se pitam činim li upravo to sebi da rastavljam vlastiti život na dijelove u nadi da ću ga tako lakše kontrolisati?
Ili pokušavam razumiti svaki osjećaj prije nego što mu dopustim da postoji?
Rekli bi, odgovor je tu negdje, ni na nebu ni na zemlji.
Berlin je uprkos svim svojim manama razumio jednu stvar, da se život ne odvija u našim objašnjenjima, nego u vremenu koje nam je dodijeljeno.
Njegov odnos prema smrti, ljubavi i uživanju nosi svijest o prolaznosti.
Naravno da nas sve religije opominju da je prolaznost ovog svijeta neminovna i da se na vrijeme okrenemo rađenju dobrih djela.
U zadnje vrijeme, pokušavam praktikovati hrabrost u kombinaciji sa mozgom.
Da svaka odluka bude hrabra, ali promišljena.
Želim da uradim nešto dok ovaj život nije prošao.
Naprotiv, Berlinova svijest ne čini svaki njegov postupak opravdanim, niti je hedonizam dovoljan odgovor na pitanje kako treba živjeti.
Ali njegova spremnost da se suoči sa konačnošću postavlja pitanje koje često izbjegavamo, šta radimo sa vremenom dok još možemo nešto učiniti?
Možda previše čekamo da bismo sebi dopustili život, kao recimo na semaforu da se upali zeleno da nastavimo vožnju.
Samo što nam život nema semafore…
Čekamo da budemo sigurni, spremni, dovoljno uspješni ili dovoljno vrijedni nečije pažnje. Odgađamo razgovore, skrivamo osjećaje i uvjeravamo se da ćemo imati priliku kada okolnosti postanu povoljnije.
A vrijeme ne poznaje naše planove, prolazi i onda kada smo neodlučni, baš kao što prolazi dok pokušavamo pronaći savršen trenutak za nešto što je važno.
U životu sam bezbroj puta odgađao stvari, da budem iskren odgađam ih i sada ali u manjoj mjeri nego prije.
Smatram to nezreli od mene, i jest.
Ali smatram isto tako da promjena ne dolazi preko noći i da njoj treba vremena.
Ipak, ne mislim da treba živjeti bez razmišljanja, prepuštajući se svakom porivu kao da je prolaznost opravdanje za sebičnost.
Berlin je zanimljiv upravo zato što u njemu postoje kontradiktornosti, čovjek koji govori o ljubavi, a često povrijeđuje, čovjek koji cijeni život, ali se prema drugima zna odnositi okrutno. Njegova filozofija postaje zanimljivija kada je ne prihvatamo slijepo, nego kada pitamo gdje se njegova životna hrabrost pretvara u izgovor, a gdje njegova sebičnost razotkriva nešto što nerado priznajemo i sebi.
Ostavite odgovor