A onda dođe ljubav.
Govorili su i govore da ne znam šta je ljubav.
Voliti, glagol koji nastaje uzročnom vezom sa imenicom ljubav.
Ljubav zna biti okrutna kao oštrica bodeža.
Zamislite da bodež povučete brzo i raskrvarite se, boli zar ne?
Psovali ste bodež, zar ne?
Sada zamislite da bodež povučete lako i ne bude Vam ništa.
Niste psovali bodež ovaj put.
Nije poenta u bodežu.
Poenta je u ljubavi i načinu kako je tretirate.
Psovanjem bodeža ste stvorili vlastitu misao da je bodež kriv jer Vas je posjekao.
Psovanjem ljubavi, nakon raskida, stvarate misao da je ljubav okrutna umjesto načina na koji ste postupali sa njom.
Ljubav zahtjeva vrijeme, pažnju i razumijevanje.
Isto kao što bodež zahtjeva učenje, pažnju i brigu o njegovim oštricama.
Za razliku od gore navedene metafore, današnja ljubav nije ništa drugo nego forma razblaženih tempera.
Ljubav koju sam svjedočio svela se na materijalne stvari i na ono što je Bog stvorio, a veliki vjernici ne praktikuju – izgled.
Status u društvu, vozačka dozvola i količina novca u novčaniku ili na kartici, jasan su pokazatelj da je neminovno da će bodež da posječe i da će se opet taj isti bodež tretirati kao najgora pojava na svijetu.
Ljubav je građenje svega zajedničkog, od vozačke dozvole do auta i kuće.
Ljubav je i kad Vam nije dobar dan, kad ste umorni od života i kad ste najgori sebi.
Ljubav daje plodove, ego ubija te plodove.
Za ljubav su potrebne obje hemisfere mozga, uključene i aktivne 24/7.
Rekao bih da je ljubav najveća žrtva modernog vremena.
Nema usta da se brani, a opet bude okrivljena milion puta.
Iza imena ljubav, ljudska civilizacija je činila najveće zločine, zamislite da vojska ubija civile jer se iz ljubavi prema svojim građanima brani od nenaoružanih civila, shvatate poentu?
Bračni problemi kao partnerski problemi često završe psovanjem ljubavi.
A ljubav nije kriva.
Krivi su oni koji je nisu znali upotrijebiti.
Ljubav kreće od malih stvari, pamćenja sitnih detalja i davanja pažnje.
Ljubav kreće od hrabrosti da kažemo ono što osjećamo bez da se neko, jer to onda nije ljubav.
Onda je to ego koji brani svoj mehanizam.
Ljubav kreće od banalnih stvari poput poruka, glasovnih, pisama ili prelaska hiljada kilometara.
Sve ostalo nije ljubav.
Ljubav su i roditelji, najveća ljubav stanuje u njima, kao i Božija ljubav.
Zadnjih dana ponovno učim šta je ljubav nakon niza godina gdje sam mislio da ljubav nije za mene.
Učim biti hrabar u ljubavi, učim da se okej iznervirati zbog osobe koju voliš jer ti je stalo do nje.
Učim postaviti jasnu granicu iz ljubavi sa svima.
Pomenuo bih ljubav koja ne iziskuje dvoje.
Ljubav prema sebi zapravo, kao najveći dar samom sebi.
Prihvatanje sebe baš takvog kakav jesi, prihvatanje da smo samo Bogu i roditeljima na prvom mjestu, a ostali su usputne stanice.
Ljubav nikada nisam smatrao kao svoju potrebu, iako mi je to jedino nedostajalo.
Ali sada shvatam da voliti ne znači moderne, generičke stvari poput statusa, izgleda i dubokog novčanika.
Ljubav ne traži ništa zauzvrat.
Kao kad mami poklonite cvijeće za rođendan jer je volite i ne tražite ništa zauzvrat.
Zato sam se nagledao dosta poruka i izjava koje mi kažu da sam ja taj neko ko je bio tu kad je njima bilo najteže.
Možda sam shvatio konačno šta je ljubav u prijateljskom obliku, i spreman sam do kraja biti pravi prijatelj i oslonac.
Možda je najveći problem moderne ljubavi to što smo ljude počeli posmatrati kao stvari, kao predmete.
Procjenjujemo ih prema onom što posjeduju, onom što nam mogu pružiti i mjestu koje zauzimaju u društvu.
Što je status u društvu bolji, veća je ljubav prema toj osobi.
Posmatrajmo to kao gladnu hijenu i slona.
Što je slon veći i deblji, to je hijenina potreba za hranom veća.
Čovjek tako vrlo lako postaje sredstvo za ostvarivanje vlastitih želja, a ljubav se pretvara u razmjenu koristi.
Ipak, McGilchrist ima sasvim drugačije promišljanje ljubavi i odnosa, „Ja – Ti“ i „Ja – To“.
Upravo to njegovo promišljanje otvara nam pitanje, gledamo li osobu koju volimo kao predmet koji nam treba ili pokušavamo razumiti njen cijeli unutrašnji svijet.
Voliti nekoga znači priznati mu pravo da postoji izvan naših očekivanja, da ima svoje strahove, slabosti i granice.
Ljubav počinje onda kada drugu osobu prestanemo mjeriti onim što nam daje i počnemo je razumijevati kao nekoga ko postoji i izvan nas.
Kada počnemo prihvatati njene strahove, mane i vrline.
Upravo McGilchristova teorema „Ja – To“ posmatra osobu kroz društveni status, ono šta nam ona pruža i izgled.
Pretpostavljam da ste prepoznali ovu teoremu u savremenoj ljubavi.
Sa druge strane, „Ja – Ti“ teorema posmatra osobu suprotno, posmatra je kao cjelovitu osobu, sa strahovima, željama i njenim granicama.
Isto tako smatram da kvalitetna ljubav ima i kvalitetnu komunikaciju koja podrazumijeva iznošenje vlastitih stavova i mišljenja.
Onoga što nam smeta, bez da završi sa razvodom braka ili prekidom prijateljstva.
Komunicirati znači znati razumjeti obje strane i njene potrebe, ne bježati od problema i odgovornosti u odnosu.
Godinama sam mislio da ljubav nije za mene, a možda sam se samo bojao ponovo otvoriti vrata.
Otvoriti vrata i ući u prostoriju koja me mali milion povrijedila, i baš kao bodež krivio sam ljubav.
A sve te stvari nisu bile ljubav.
Bile su manipulacija, laži i odsutnost kako komunikacije tako i hrabrosti.
Sada učim da budem hrabar, da pokažem šta osjećam i da ne pobjegnem od nečega što sam toliko dugo želio.
Ostavite odgovor