August.
Ljeto u svom punom jeku.
Prži asfalt na 41°C.
A Neretva, hvatajući brzake, pokušava da ohladi mostarsku kotlinu.
Radio je na prodaji sladoleda u Starom gradu.
Znate Stari grad, sto ljudi, sto ćudi.
Graja, buka.
Taman pred sami otkucaj crkvenih zvona za dva sata, dođe još jedna tura mušterija.
Sprženi od sunca zatražiše sladoled.
On ih lijepo i ljupko usluži kao svakog nepoznatog kupca što sa sobom nosi priču.
Nakon završene smjene, krenuo je kući.
Zamišljen i umoran, začuo je tanki stidljivi glasić.
Zaustavila ga je.
Bila je to ona ista cura, malo prije dva sata, u crvenoj haljini, što kupi sladoled.
Vanilija i jagoda.
Kako je volio pomoći, pomisli da se radi o izgubljenoj osobi u gradu.
Odluči ući u konverzaciju, ne sluteći da će ubrzo razmijeniti korisnička imena na društvenim mrežama.
On se zvao Ahmed, a ona Ana Marija.
On iz Mostara, crn, visok.
Iz bošnjačke obitelji, otac radi, radi i on a mama bolesna.
Prava radnička obitelj koja nije imućna.
Ne studira.
Ona iz Hrvatske, plava, lijepa.
Iz hrvatske obitelji, doseljenici u Pulu, studira ekonomiju, voli putovati.
Otac advokat, mama direktorica firme.
Dva kontrasta je Mostar spojio.
Došla je kod svojih u Mostar za ljeto.
I tako, korak po korak.
Poruka po poruka.
Dan za danom, njih dvoje postadoše veoma bliski.
Samo, postojao je problem.
Njegovi nisu volili Hrvate, a njeni nisu volili Bošnjake.
A i kako bi, do jučer su se pucali po Mostaru.
Gledali se preko nišana.
August je prolazio u večernjim šetnjama Mostarom, izlascima pod Stari most, obilascima Franjevačke crkve kao i Karađoz begove džamije.
Izlasci u park Alekse Šantića…
Brzo je to kliknulo među njima.
Njegov posao nije uticao na njihovu novu vezu.
Barem on nije dozvoljavao.
Ona je volila bijele ljiljane.
Govorila je da je u njima bilo nečega mirnog, čistog.
Kad god bi prošao pored cvjećare i imao koju marku viška, kupio bi joj ljiljan.
Nije razumio cvijeće, ali je razumio njen osmijeh svaki put kad bi ugledala bijele ljiljane.
Vodio ju je u park Alekse Šantića gdje joj je pričao njegovu tužnu historiju.
Njegovu Eminu i osporavanje ljubavi radi religije.
Pao je prvi poljubac.
Njegovi pak nisu odobravali tu vezu.
Ona je Hrvatica, katolkinja.
Musliman, pobogu, mora biti u vezi sa muslimankom, Bošnjakinjom.
Posao je prioritet i porodica, nikakve veze sa „njihovom“.
Otac mu je izdao direktivu da Ana Marija ne smije doći u njihovu kuću.
Ta da se sutra zapuca, opet bi Hrvati ubijali Bošnjake a ona bi pobjegla i ostavila ga.
Otac je napravio scenu kada je saopštio za ime djevojke.
Ubrzo su se nizale šutnje za stolom, manjak empatije i osjećaj izdajništva.
Sin im hoda sa „vlahinjom“.
Njemu se sviđala, bila je to ljubav na prvi pogled.
Razumila ga je, bila podrška a vrijeme provedeno zajedno bilo je kao da živi svoje snove, sa ženom koju voli.
Bila mu je kao blaženstvo, kao melem na sve njegove rane.
Vjera ni nacionalnost nisu mu igrali ulogu u bilo čemu.
Njeni pak također nisu dozvoljavali tu vezu.
Otac je bio u Hrvatskom Vijeću Obrane i kao takav je učestvovao u ratu u Mostaru, odakle je rodom.
Prioritet je fakultet, nikakve veze sa „njihovim“.
Njeni nisu želili muslimana za zeta.
Još nema fakultet, crnči po cijele dane, ta dijete im neće imati šta da jede sa njim.
Njoj se, sa druge strane, sviđala nova veza, ujedno i prva veza.
On joj je bio oslonac, volio ju je i zamišljala da proputuje cijeli svijet sa njim.
Dopisivanja, pozivi do kasno u noć, ljiljani i mali znakovi pažnje značili su joj puno.
Vidjela je život sa njima, a jednog dana i obitelj.
Htjela je da mu pokaže svijet.
Dođe dan kada se ona mora vratiti nazad.
Fakultet, život i obaveze.
Vratila se u Pulu.
On je ostao u Mostaru, novi posao.
Ovoga puta je radio kao skladištar u jednom trgovačkom centru.
No, ni svakodnevnica nije uticala na njihovu ljubavnu priču.
Pozivi, poruke, slike.
Došao joj je samo jednom u Pulu.
Prvi put je pasoš izvadio, bio je ushićen.
Odvajao je od cijele plaće kako bi došao kod nje.
I došao je stvarno.
Njeni ga nisu vidjeli kao dobrodošlog.
„Balija“ nije smio u njihovu kuću ni pod razno.
Spavao je u hostelu jer nije htio da joj stvara probleme eventualnim dolaskom kod nje.
Pokazala mu je Pulsku arenu, more.
Došla mu je za Božić i ostala do Nove godine.
Par dana je živio kao da sutra ne postoji, sa njom.
Advent u Mostaru, Božić i Nova godina.
Njegovim se nije sviđalo.
Otac je naredio – ona neće u njegovu kuću!
Ne treba mu Hrvatica da mu sina vodi po Međugorju i po „onoj“ strani među Hrvate.
Prva Nova godina zajedno, ljubav je cvjetala.
On je u planu imao i prosidbu.
Nije joj htio reći… ali na novom poslu je osiguran.
Što je značilo da može podignuti dugo iščekivani kredit.
Plan je bio da ima stalan posao kako bi podigao kredit da kupi prsten.
Planirao je da je zaprosi kada dođe opet na ljeto.
Onako mostarski, ispod Starog mosta.
Ni slutio nije da se nešto sprema.
A spremao se trač njenih roditelja.
Kruna svega.
Trač koji ih je razdvojio zauvijek.
U svemu je učestvovala cijela porodica.
Srijeda je bila kada je nazvala.
Došla je kući sa fakulteta kada su joj roditelji ispričali da su dobili informaciju da ju je prevario.
Svjedok je bio njihov rođak iz Mostara.
Priča je išla da ga je rođak vidio kako šeta sa zgodnom plavušom po Španskom trgu.
Osim rekla kazala i rođakovih riječi, nisu imali više dokaza.
Bila je naivna, povjerovala je.
Nazvala ga je da mu javi da dolazi u Mostar.
Došla je u Mostar prvom prilikom.
Onako umoran i prljav od rada u skladištu došao je kući i vidio ju.
Pomisli kako je došla da ga iznenadi i pođe da ju zagrli.
Odgurnula ga je i udarila šamarčinu.
Nastala je svađa.
Lažno je optužen.
Nije imao pojma o čemu se radi, niti šta je zgriješio.
Obje strane su likovale.
Prva jer nema više Hrvatice, a druga jer nema više Bošnjaka za budućeg zeta.
Mostarske ulice ostale su da pamte njihovu ljubav.
Njihove izlaske i provode.
Volio ju je ko Šantić Eminu.
Bila je to ljubav kao Mahir i Alma.
Bila mu je ostvarenje sna, bijeg od svakodnevnice.
On njoj također, ali nije mogla preći preko prevare.
Bližio se Uskrs, proljeće je bojilo Mostar.
Dobio je promaknuće na poslu i veću platu.
Stao je konačno na noge.
No, nije ju zaboravio.
Ispod jastuka je krio fotografiju njih dvoje.
Plakao uz muziku i zamišljao šta bi da je ona tu.
Znao je da nije ništa pogriješio.
Počeo je da jede više i da radi na sebi.
Ona je došla u Mostar da posjeti svoju porodicu za Uskrs.
Dok se on vraćao sa posla, ugledao ju je, nije htio prići.
Ne jer nije imao hrabrosti, nego jer je imao nešto u planu.
Sinula mu je ideja da je iznenadi.
Sačeka je sa bijelim ljiljanima, baš kako je volila.
Ona je za to vrijeme, boravila kod dede i bake.
Igrom sudbine, u kući se zatekao i pomenuti rođak koji je navodno svjedočio njegovoj nevjeri.
Nije bila tajna u njenoj obitelji da su svi radili protiv njihove veze.
Od babe i dede do oca i majke.
Petak ujutro donio je nestanak mlijeka u kući.
Ona je bila ta koja je morala u market.
Negdje na pola puta, srela je susjedu.
Ušla je u razgovor, premda se ne viđaju često.
Ostala je šokirana kada je saznala od susjede da je njena obitelj radila protiv njene veze.
Saznala je i da je navodna nevjera lažna priča.
Na prvu, noge su joj se odsjekle.
Nije krivila obitelj.
Krivila je sebe, jer je bila naivna i nije popričala normalno.
Krivila je sebe jer je znala kako ga njeni doživljavaju.
Dolaskom kući, rođak joj je priznao sve.
Tko je nalogodavac, tko je sve učestvovao u tome.
Razgovor prekida zvonjava mobitela.
To je bio on.
Zamolio ju je da se nađu na trgu Musala.
Znala je da treba otići.
Duguje njemu izvinjenje, duguje sebi relaksaciju duše.
Sredila se i stavila parfem baš onaj kao prvi put kad su izašli.
Baš onaj parfem koji je nosila kada ju je poljubio u parku Alekse Šantića.
Tad je mislila da se neke Emine ipak događaju.
Sredio se, obukao košulju i stavio parfem.
Isti onaj koji je nosio kad ju je poljubio i pomislio da su neke Alekse ipak stvarne.
Crkvena zvona otkucaše šest sati popodne.
Subota, popodne, Mostar, proljeće.
Sunce i lagani povjetarac.
Prva ga je spazila kako korača iz pravca Fejićeve ulice.
Nervoza, trema i sav strah ovog svijeta obuzeo ju je.
No, sudbina se opet poigrala.
Mislio je da je iznenadi, da joj pokloni bijele ljiljane, da je zagrli i traži oprost.
Radovao se tom trenutku ne mareći za bilo šta drugo.
Maštao je o prvom zagrljaju nakon dugo vremena, jedinom zagrljaju koje ga je moglo izliječiti.
Zamišljao ju je kao anđela kojeg mu je pokazala u Franjevačkoj crkvi, kao goluba koji sigurno leti ka svom gnijezdu.
U svoj zanesenosti, mislima o njoj, i magičnom proljetnom danu desio se potez sudbine.
Treći korak bio je koban.
Crveni Mercedes bio je koban.
Krv se ubrzo razli po cesti, a ljudi se sjatiše da pomognu momku.
Ona je bila prva koja je to vidjela.
Nije mu bilo spasa.
Ona nije mogla vjerovati da mu više nikad neće reći izvini, neće ga zagrliti niti poljubiti.
Tačno na mjesto gdje je stala, ispali su mu cvijetovi bijelih ljiljana.
Još jedan sudbinski Šantić je umro…
Ostavite odgovor