Krik, pogled prema gore.
Poslije njega urlik na mjesec.
Tebe love, zar ne?
Rade to pogledom.
Osjećaju mirisom.
Koraci su njihovi nečujni. Disanje je mirno.
Da li žive ili lutaju svijetom duhova.?
Kao takvima njima i duša krvari.
Dešava se ponekad, kažu stari, da se svijet živih i neživih spari.
Čini se da, kako vrijeme uzima danak svijetu današnjice, noć koju donosi pomračenje Sunca, zaudara na ljude.
Takva noć ukida svaku budućnost.
Takva noć oduzima svaku mogućnost.
U njenoj tami više od svega bili su potrebni trenutci.
Oni koji bi se mogli opisati kao vječnost.
Kako bi shvatili da smo u šumu bez glasova odavno našim nesigurnim nogama zakoračili.
Duša je bez daha?
Um okovan lancima, a ključ izgubljen.
Postavlja se pitanje – po kakvoj se onda putanji kreće sam čovjek?
Istinski on i ne putuje.
U ruševinama, on živi u masi.
Pod maskama igra uloge na pozornici noćnih mora.
U noći, koja zaudara na ljude, stoji srce koje je već umrlo bezbroj puta.
Nismo vidjeli stvarno.
Lovimo ono čija smo lovina postali odavno
Zaborav kao nova realnost.
Samozaborav kao nova moda.
I svi je slijedimo bez prigovora.
Ostavite odgovor