Dugo već prebivaš na istom mjestu, iako to mjesto nikada nisi birala.
Nekada ti je ličilo na slobodu. Na prostor bez granica. Na divljinu u kojoj se može trčati bosa, bez straha da će te iko mjeriti ili upoređivati. Tada je šuma bila igra. Bila je čudo. Bila je tvoje prirodno stanje. Danas je ta ista šuma postala prostor sužavanja. Ne zato što je drveće poraslo, nego zato što su u nju posađene riječi. Riječi su najtiše sjemenke. Padnu u tebe dok si još djevojčica i čekaju pogodan trenutak da proklijaju. „Budi fina.” „Nemoj previše.” „Takve žene nisu voljene.” I tako, gotovo neprimjetno, počinješ da se prilagođavaš. Najprije utišaš glas. Zatim ublažiš stavove. Na kraju ublažiš sebe.
Šuma bezbroj malih neistina ne ruši te odjednom. Ona te oblikuje polako.
Uči te da je sigurnije biti ista nego svoja. Da je lakše uklopiti se nego isticati se. Da je prihvaćenost važnija od autentičnosti. I tako nastaje kalup. Kalup mase. Kalup modernog. Kalup poželjnog.
U njemu stojiš zgrčena, pokušavajući da dišeš punim plućima u prostoru koji nikada nije bio krojen po tvojoj mjeri. Kada pokušaš da izađeš, šuma podigne nevidljive zidove. Ne od kamena, već od pogleda. Od komentara.
Od suptilnih podsjećanja da „nije vrijeme“, da „nije prikladno“, da „nije mudro“. Te prepreke ne vidiš očima, ali ih osjećaš pod kožom. I tada počneš da sumnjaš. A sumnja je najtiši tamničar.
Ali postoji nešto što šuma nikada nije mogla da ukroti. Postoji zvuk koji ne pripada kalupu. Vrisak žene. Ne onaj koji traži pažnju. Ne onaj koji moli za spas. Već onaj iskonski — koji izbija iz mjesta gdje se susreću bol i snaga. To je zvuk buđenja. On se ne čuje uvijek spolja.
Ponekad je to samo odluka. Samo „ne“ izgovoreno mirno. Samo pogled koji više ne obaraš. Samo trenutak u kojem prestaješ da se umanjuješ. Ali kada se zaista prolomi — taj vrisak mijenja raspored stvari u šumi.
Kažu da se vukovi ne pokoravaju nikome. Da priznaju samo snagu. I možda je baš zato slika žene koja pronalazi svoj glas toliko uznemirujuća za svijet naviknut na njenu tišinu. Jer kada žena vrisne iz punine svog bića — ne iz slabosti, već iz svjesnosti — čak bi se i vukovi poklonili. Ne iz straha. Već iz prepoznavanja. Prepoznali bi u tom zvuku divljinu koja im je srodna. Slobodu koja ne traži dozvolu. Postojanje koje ne pristaje na smanjivanje. U tom trenutku šuma prestaje biti tamnica. Postaje teren.
Postaje prostor kroz koji hodaš uspravno. Možda nikada neće nestati bezbroj malih neistina. Ali više ih nećeš prihvatati kao svoje. Jer nisi rođena da budeš kalup. Rođena si da budeš sila. A sila koja je svjesna sebe ne može biti zatočena..
Ostavite odgovor