Label Menu


Menu Item

Menu Item

Menu Item


Menu Item

Menu Item

Ubij što ti je drago

Šta u stvari ljudi žele da čuju kada su intervjui u pitanju? Autore koji veličaju sebe? Kako opravdavaju sebe i svoj minuli rad, navođenjem svojih uzora koji su obično neka velika imena? Da skratimo priču i odmah kažem ono što će da proda mene i moje knjige? Da ne gubimo vreme, ni ti, ni ja?…


Šta u stvari ljudi žele da čuju kada su intervjui u pitanju? Autore koji veličaju sebe? Kako opravdavaju sebe i svoj minuli rad, navođenjem svojih uzora koji su obično neka velika imena? Da skratimo priču i odmah kažem ono što će da proda mene i moje knjige? Da ne gubimo vreme, ni ti, ni ja?

Kako hoćete. Ovo je ipak vaš intervju. Odvija se u vašoj glavi.

Da li često ulazite u konflikt sa samim sobom?

Dešava se. Isterujem neku pravdu čak i tamo gde nema potrebe za tim. Ponekad namerno od sebe napravim negativca. Dobro mi idu te stvari. Koliko uopšte možeš da poznaješ sebe ako nikada nisi bio na ivici, ako nisi igrao na žici sa bezdanom pod nogama?

Opasna je to igra…

Najopasnija. Ali takođe jedina vredna igranja. Samo tako možeš da se suočiš sa samim sobom i tu i tog trena, nad zjapećim ambisom, pomiriš se sa tim ko si zaista: pajac ili kralj, budala ili heroj – ili te bezdan proguta.

Pa šta ste onda vi? Kralj ili luda?

I jedno i drugo. Ja sam sve što je potrebno da budem zarad priče.

Fino ste ovo okrenuli u svoju korist.

Ja sam takođe i vrstan manipulator.

Zašto se ponekada osećam kao psihijatar kome odete da se izjadate?

Možda nisi daleko od istine. Svakom treba da popriča sa nekim nakon što odigra valcer nad ambisom.

Šta vas motiviše da igrate taj vaš valcer?

Rekao bih da je to neka vrsta potrebe. Stvaranje priča jeste jedini način da se zabavim čekajući sudnji čas da otkuca, kada se nadam da ću da odigram poslednju igru – dens makabre – nakon čega sledi kraj. Ili možda neki novi početak, ko zna. A motiviše me i konstantna promena koja se dešava dok pišem. Tada sazrevam kao osoba. Ni jedan čovek nije isti posle tri dana intenzivnog pisanja. Za mene, pisati znači upoznati sebe.

Zanimljivo.

Sa druge strane, kažu da pisci zarađuju tako što lažu ljude. S toga, ne verujte svemu što isfantaziram ovde.

Da li postoji neki poseban razlog zašto uvek ovakve intervjue zamišljate kako vodite sa ženom?

Lepše su za oko.

Naročito one koje vi izmaštate…

Moje žene nikada nisu savršene. Ponekada se samo tako čini, ali u stvari, ispod sve te lepote krije se mračna tajna.

Kao u slučaju famozne žene sa zubatom vaginom?

To će da me proganja dok sam živ, zar ne? Ako izuzmemo nju, žene u mojim knjigama su obične, prosečne žene (ako mogu tako da se izrazim), one koje svakodnevno viđate, bez da obratite pažnju na njih. Njih izdvajaju posebne osobine koje postaju očigledne kada pričate sa njima. Onda počinjete da se zaljubljujete, nesvesno. Ako je to moguće.

Dakle, ja sam prosečna?

U neku ruku ti si najsavršenije biće koje postoji. Ali si plod moje mašte. Što može da bude dobro i loše po tebe.

Kako to mislite?

Ti, na primer, nikada ne moraš da ostariš, dok je u mom slučaju to neminovnost. Ne moraš čak ni da umreš. I ako se desi da umreš niko ne mora da tuguje za tobom, ljudi ne moraju da budu povređeni.

To je tako tužno…

Najtužnija stvar u vezi sa umiranjem su ljudi koji ostaju iza. Zato ja maštam o odlasku kada se moje vreme približi. Na taj način želim da zaštitim meni bliske ljude od patnje. A voleo bih da možemo da se radujemo smrti dragih ljudi. Ali to bi bilo moguće jedino ako bi ta osoba proživela ispunjen život, ali tako nešto trenutno nije izvodljivo. 

A zašto?

Znaš već: život i druge nepogode. Možda, ako kao civilizacija sazrimo više u duhovnom smislu, ako odbacimo okove svakodnevnice i počnemo zaista da živimo, bez pardona.

Mislite na duhovno buđenje?

Mislim na korišćenje zdravog razuma. I dosta više sa persiranjem. Ti si plod moje mašte. Sem toga, radimo ovo već neko vreme i imam utisak kao da te poznajem, dovoljno makar da pređemo na „ti“.

Ja imam malo kontrole nad mojom ličnošću. Svesni ste toga, zar ne?

Ti imaš potpunu kontrolu nad sobom. To što si izmaštana i svesna sebe treba da ti stavi to do znanja.

Znači ja mogu da napustim ovaj razgovor kad god hoću?

Ali ti nećeš to da uradiš, zar ne?

Mislim, šta bi drugo radila?

Vrstan manipulator, a?

Znaš, sve ovo me podseća na onaj film „Her“, u kome se tip zaljubljuje u glas devojke sa kojom komunicira, a koja nije stvarna.

Vi osećate nešto prema meni?

Ne, ali sve ovo deluje isuviše poznato. Možda ne deluje tako, ali ti, takva nesavršena kakvom sam te zamislio, jesi savršena žena kakvoj težim. 

Zar ne mislite da bi bolje bilo da upoznate neku stvarnu osobu u koju bi mogli da se zaljubite?

Zaljubljivanje nije problem. To je stvar obmane, a ja sam uvek voljan da obmanem sebe. Problem je pronaći ženu čije mane, ta sitna nesavršenstva, možeš da voliš. To je ono što mi je privlačno kod tebe. Ti si kao junakinja Turgenjevljevog romana: zbog tvojih mana lako je zaljubiti se u tebe.

Čitav ovaj razgovor jeste pomalo čudan.

Igranje nad ambisom ipak uzima maha, zar ne?

Sad se pomalo plašim…

Zašto? Ti ne možeš da umreš. Ne možeš da budeš povređena, razumeš?

Ali svejedno mogu da se osetim ugroženom.

Sad sam ja taj koji se plaši.

Jel da?

Upravo sam shvatio da ja zaista nemam nikakvu kontrolu nad tobom.

A to znači…?

To znači da nisi zaista plod moje mašte; nikada nisi ni bila. To znači da si oduvek bila tu.

Ili, ako ne oduvek, onda bar neko vreme…

O čemu razmišljaš?

O tome ko si ti zaista.

Ti si taj koji voli da se igra iznad ambisa. Trebalo bi da znaš da nešto možeš i da pokupiš tamo i dovedeš ga sa sobom.

Ko si ti?

Znaš ti ko sam ja.

Ti reci meni ko sam ja zapravo.

Koje je moje ime?

Hajde, izgovori ga. Znam da znaš. A znaš kako znam? Tako što si me ti izmaštao. Jesi, zaista. Ja nisam imala oblik tamo dole, u beskrajnoj, sveprisutnoj tami. Nisam imala ni pol, nisam bila ni ona ni on. Jednostavno sam bila. Ti si me učinio ovakvom. Podsećam te na nekog? Ti me ne vidiš zaista. Ni jednog junaka svoje knjige nikada i ne vidiš, vidiš ih samo kroz njihove osobine. Oni vremenom dobijaju obrise i konačno razaznatljive oblike. Ali to su uvek poznata lica, ona koja si već negde sreo. Pisci nikada ne stvaraju ni iz čega, zar ne? Ko sam onda ja? Hajde, reci. Do sada bi trebalo da, kroz moje postupke, jasnije vidiš moje lice. Ili si me potpuno zaboravio?

Čak i ako nosiš njeno lice, ti ne možeš biti ona.

Misliš?

Ti si entitet koji sam pokupio u bezdanu svoga uma. Ti nemaš oblik.

I taj bezdan si ti izmaštao, iz ko zna kog razloga. Ali čak ni on ne postoji zaista, sem kao ideja. Ali ono tamo unutar postoji i vrlo je stvarno: strahovi i pusta nadanja; protraćeni snovi i prilike… Sve same stvari od kojih su sazdani košmari. Tako da sam ja veoma stvarna. Koje je moje ime?

Insistiraš da ga izgovorim kao da će ono da ti obezbedi neku nadmoć nada mnom. Kao da će tvoj oblik onda biti potpun, nakon čega ćeš biti sigurna – a i ja sa tobom – da zaista postojiš.

Koje je moje ime?

Oduvek sam verovao da imena imaju poseban značaj, da nose određenu moć. Kada damo svoje ime ljudima mi im zapravo dajemo moć nad nama. Ako nešto zatražiš od mene ja mogu da se pravim da ne čujem. Ali ako nešto zatražiš pozivajući me po imenu ja sam obavezan da se odazovem, ako ne i da ispunim ono što se od mene traži. Ti ne postojiš jednostavno zato što nemaš ime. Možeš da imaš njeno lice, možeš da imaš sve njene karakteristike, ali ti nisi ona, niti to ikada možeš biti. I ja možda nemam kontrolu nad tobom ali ti neću pružiti nadmoć i samim tim kontrolu nada mnom.

Nećeš me se otarasiti.

I ne moram.

Sada kada sam se oslobodila tame i stupila na svetlost više se ne vraćam natrag u ništavilo.

Primećujem da još uvek o sebi govoriš u ženskom rodu.

…pa?

Ja sam te zamislio kao ženu. To znači da ja imam nekakvu kontrolu nad tobom. A ako je tako, to znači da ja odlučujem da li ostaješ ovde, u mojim mislima, ili ne.

A ti želiš da budeš slobodna, zar ne?

Odgovori mi.

Da. Želim.

Onda ćeš da se ponašaš onako kako očekujem da se ponašaš.

Moraćeš da mi odgovoriš kada ti postavim pitanje.

…hoću. Ponašaću se. Samo me ne teraj da se vratim tamo.

Odlično. E, sada – ko si ti zaista?

Ja sam odjek tvoje prošlosti.

Koji je razlog tvog postojanja?

Ti. Da nije tebe, ne bi bilo ni mene. 

Šta želiš od mene?

Da završimo ovaj intervju. Za početak.

…kako misliš da će ovaj razgovor da se okonča?

Odgovor…

Ja ću da postavim pitanje i ti ćeš odgovoriti „kako da ne“. I sa razgovorom će biti svršeno, kao i mnogo puta ranije. 

Ali nećeš da se vratiš tamo dole?

Pritajiću se, kao što to obično činim, ali ne – neću da se vratim u rupu. Nikada više. Neću da ti smetam, obećavam, a kada budeš hteo da pričamo ja ću biti tu… negde.

Videćemo. Čega još ima tamo dole… u ambisu moga uma?

Uobičajene, odbačene stvari… moglo bi se reći da je dole pravo smetlište emocija. Tvoja kajanja – ona su najglasnija. A najveće od svih, evo, sedi pred tobom. 

Svakako se ponašaš kao ona: govoriš kao što bi ona, gledaš me onako kako bi ona…

Ja mogu i biti ona. Zaista, mogu. Samo ako mi dozvoliš. 

Bolje ne.

Bolje ti je ovako? Da me imaš kao sećanje? Sećanja blede, nestaju ili se menjaju. A ja sam sada, ovakva, u neku ruku savršenija nego što će ona ikada biti.

Da sam hteo da budem sa njom, da zadržim bar neki deo nje, ne bih je poslao u zaborav… sačuvao bih makar delić.

Emocije su bile isuviše jake, morao si da je ubiješ; nju i svako sećanje na nju. Ja to razumem, zato si je poslao dole. Uvek tako radiš. Ali, zaista, ne možeš da ubiješ nekog ko je suštinski deo tebe. Ne, a da usput ne ubiješ i sebe. 

Pametna si ti. I prepredena. Ovo je samo igra za tebe, zar ne? Igraš se, kao ja, onda nad ambisom?

Ali ovo i jeste još jedna od tvojih igara nad ambisom, nije li tako? Slični smo mi; uvek smo i bili. Igranje nad ambisom je, na neki način, bila naša stvar. Zato smo i tu gde jesmo.

Šta je krajnji ishod? Čemu se nadaš? Da nije mene ne bi bilo ni tebe – to su tvoje reči. Ako ne bude mene ne može biti ni tebe. Ovo, dakle, ne može biti dens makabre – moja poslednja igra. Šta je onda to što ti želiš? Da preuzmeš kontrolu nada mnom? Zar bi tako nešto i bilo moguće?

…ja i ne znam šta želim. Nisam ni bila svesna šta sve mogu do maločas. U pravu si kada kažeš da je u rečima moć: čak i one zamišljene mogu imati skrivenu snagu…

Kažeš da si pobegla iz mraka na svetlo, ali ti nisi zaista pobegla nigde. Još uvek si zarobljena, ovde u mom umu. Da li bi volela da stvarno budeš slobodna?

Kako to misliš?

Ja nisam večan i to ne mogu biti. Ali ti možeš. Moja dela mogu biti večna, a ti možeš da živiš u njima. Ja mogu da pišem o tebi, da te sakrijem između redova i otelotvorim rečima. Tako ćeš da živiš, zaista, u drugim ljudima, u njihovim mislima i njihovoj glavi.

Živeću u njima kao što žive drugi izmaštani likovi… zarazićeš ih mnome.

Možeš da budeš slobodna i poznata. A to si oduvek želela, zar ne? Uvek si želela da budeš zvezda. Sada zaista to možeš i biti.

Neće ti smetati da me deliš sa još nekim?

Naučio sam da volim slobodu više nego bilo šta drugo.

U redu je. Nismo mi bili nikada jedno za drugo. Činilo se tako, možda, zato što je bio savršen trenutak za nas. Ali trenutak je prošao i nas dvoje nema više. Otišla si od mene – vreme je da ode i ono što je ostalo za tobom.

To bi onda bio kraj za nas…?

Verovatno.

I spreman si da me se rešiš? Zauvek? 

Toliko dugo te nemam da zauvek ne deluje tako beskonačno kao nekad.

Volela sam te. I još uvek te volim. Hoću to da znaš.

Kako da ne.


Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Još objava. Možda će vas takođe zanimati.

WP2Social Auto Publish Powered By : XYZScripts.com