Mogli bi naći u biblioteci opasnu literaturu. Opasnu poput knjiga o Omladinskim radnim akcijama. Mladi su “povodljivi i naivni” pa mogu povjerovati da imaju energiju i snagu da očiste snijeg. Mogli bi nasjesti na propagandi i postati besplatna radna snaga kao što su njihovi preci bili u nekadašnjem sistemu. A sada su njihovi roditelji glasali za neke ljude, kako bi im čistili sve ispred njih od snijega do smeća. Glas svake 4 godine daje im pravo.
Druga opasnost je da čitaju na internetu o velikom snijegu noć pred Olimpijadu. Snijegu kojem su se radovali svi u državi i kada su do jutra bili očišćeni svi putni pravci, a staze spremne za olimpijske igre.
Posebna opasnost leži u tjeranju djece da uče s razumijevanjem. Ako bi shvatili da je 1999. i 2012. godine snijeg stvarno izazvao stanje elementarne prirodne nepogode, a ljudi ipak preživjeli. Tada su njihovi roditelji išli na posao ili u školu, probijajući tunele kroz snijeg skoro svoje visine. Misleći pri tome na ljude koji ne mogu kopati i izaći iz kuće. Opasno bi bilo da se ne zaraze empatijom, a od toga se baš teško liječi.
Zaraženi lako povjeruju i da se narod iz različitih gradova, pa čak i država međusobno pomaže. Čak i kad nisu “naši” nego “njihovi”. A “naša” djeca ne smiju biti naivna.
Zato nije dobro puno čitati i učiti. Velike se opasnosti kriju između redova na ekranu, a posebno među stranicama knjiga.
Ostavite odgovor