Pričao si mi da voliš svoj mrak.
U tišini, dok smo sjedili
u onom osamljenom kafiću.
I nas dvoje smo bili samci u njemu,
ali to nismo znali tada.
Ili smo i jedno i drugo
ćutali o svom saznanju.
Ko bi znao?
Sjećam se samo da si mi rekao
da ne znaš ko si bez svog mraka.
Ja sam predugo bila u svom mraku,
pa mi se tvoj učinio dobrodošlim. Poznatim.
Ne shvatajući tada da poznato
može biti istovremeno i krivo i bolno.
Dugo mi je naše krivo bilo bolno,
a potom mi je bilo bolno što nisam razumjela
koliko je bilo krivo.
Helem, ovo je o tvom mraku i tebi.
Ne boli me više
i nije me više krivo.
Ja više ne izjednačavam svoj život
sa svojim mrakom.
Ja se više nikada ne bih mogla
zaljubiti u nečiji mrak.
Kamoli zavoljeti ga.
Morala sam naučiti zapaliti svoj fenjer.
Iako se na početku činilo
i krivo i bolno.
Morala sam svjetliti
da bih počela živjeti.
Ostavite odgovor