Najdraže bi mi bilo kad bi Mare preuzela dovođenje klijenata koji plaćaju, riješila likvidnost firme i sve bi bilo sređeno odmah. Likovi cvjetaju, ja cvjetam, sve je ka po špagu. Ali gdje je tu napetost? Likovi su postigli svoje ciljeve i tu je priči kraj.
Nikad nisam voljela igrati šah. Mučila bih onog jadnog suparničkog kralja dok ga ne bih stjerala u šah mat. Od svih poteza najviše sam voljela dotjerati pijuna do druge strane ploče gdje bi se pretvorio u kraljicu. E, tako bih morala graditi i ovdje radnju. Pomalo, oprezno, izbjegavajući napade, ali treba smisliti napade.
Možda bih mogla uvesti još jedan lik. Marinog rođaka Iku, računovođu koji voli rupe u zakonu. Idem pokušati. Uvijek ga mogu izbrisati. Ako ga uvedem, moram ga koristiti i kasnije, ali nemam pojma kako i zašto. Ipak idem riskirati. Neka Iko zapleše.
Mare bi mogla donijeti još laganog a dobro plaćenog posla. Gabrijela brani narativ, viziju i sve ono čime se nabacuje dok opisuje firmu, ali kad Mare kaže da bi došli u nedjelju, odmah pristane. Zašto? To za sad samo ja znam i nema šanse da ću ovdje otkriti. To je još jedna mala linija napetosti koju moram provlačiti kroz roman. Mala linija koja će se postepeno otkrivati.
Teško je graditi puno tih mali napetosti i nejasnoća, pa ih upisujem na stranicu Napetosti. Ne smijem kasnije zaboraviti na njih.
Nije problem, ali trebam biti oprezna. Dijalog. Svaki lik ima svoj jezik, način govora i dok pišem oprezno ga prebacujem među likovima. U ovom trenutku mi je važnije to nego da imam dobru i izbrušenu rečenicu. U dijalogu mi je svaka riječ ili rič važna. Oprez i sad i kod uređivanja.
Foto: Image by grunzibaer from Pixabay
Ostavite odgovor