Jeca, Joca i turske baklave
Kiša je lagano rominjala. Meki sumrak se spuštao nad Bosfor, a purpurni zalazak sunca prelamao kroz prozirne kapljice na zatamnjenom staklu luksuznog crnog Mercedesa. U vozilu je tiho svirala orijentalna muzika, mirisala skupa koža, a dve sestre, nežne i spokojne putnice, pijuckale su rashlađenu vodu iz ugrađenog mini bara, naslonjene na izvezene jastučiće, prebirajući po najlepšim uspomenama sa svog zajedničkog putovanja.
Tako je moglo da bude, u nekom petparačkom ljubavnom filmu na TV Diva, subotom u tri popodne, gde glavna junakinja na kraju shvati da je vozač zapravo naslednik osmanske dinastije koji traži skromnu devojku sa Balkana.
Ali, međutim.
Moja drugarica Jeca i njena sestra Joca spadaju u posebnu sortu ljudi kojima sudbina, čim pomisle „kako nam je lepo“, smesta pošalje elementarnu nepogodu ili diplomatsku krizu, u paketu. Sve je, doduše, počelo idilično. Nekoliko dana u Istanbulu, samo njih dve. Veličanstvena istorija, Aja Sofija, kafa iz fildžana, šetnje po šarenim pijacama, i tačno trista džamija koje pet puta dnevno, sa preglasnom akustičnom sinhronizacijom, pozivaju na molitvu. Prva dva dana je pržilo sunce a onda je meteorološki radar počeo da se premišlja. Kiša je nestajala, vraćala se, varala prognostičare, i u utorak konačno stigla, prvo stidljivo, a onda sa namerom da potopi sve što je davno neki sultan sagradio.
U sredu je bio povratak. Let u devetnaest časova. Pošto su se u dolasku vukle kroz turski metro sa koferima kao dve sirotice, Jeca je autoritativno rekla da joj je dosta sirotinjskog turizma.
Naručile su transfer. Plan je bio idealan, na aerodromu žele da budu u pola pet, najkasnije u pet. Čovek iz agencije im je umirujućim tonom rekao da je sve rešeno i da ih limuzina čeka u pola četiri ispred smeštaja.
Deset minuta ranije, stajale su na pločniku. Spakovane, namirisane, dostojanstvene. U pola četiri, limuzine nema. Posle deset minuta, nema je i dalje. Nakon dvadeset minuta, nebo se otvara i počinje biblijski potop.
Jeca besno kuca poruke organizatoru transporta, a on se kune u zdravlje cele familije da vozač stiže za dva minuta, i da je blizu, odmah iza ćoška. Za desetak minuta konačno im stiže prevoz i to ne bilo kakav, nego metalik crni kombi, sa kožnim sedištima, frižiderom, flašicama sa zlatnim čepovima i ukrasnim jastučićima. Vozač se klanja, pokazuje bar i na tečnom međunarodnom pantomimskom jeziku nudi luksuz.
Vidiš ti ovo?, kaže Jeca sestri dok slažu kofere. Gospođe… Do aerodroma ima svega četrdesetak kilometara. Šta je to za nemački motor?
Međutim, one su bile smeštene u Starom gradu u kome su ulice široke taman toliko da prođe jedan mršavi magarac, a uzbrdice takve da bi se i koze okliznule. Kreću, prva ulica je blokirana kontejnerom, druga ulica, zatvorena skelama. Mercedes ide tri metra napred, pa pet u rikverc. Vozač na svakoj krivini spušta prozor, psuje na turskom, doziva lokalne prodavce đevreka i pita ih kuda da ide. Trideset minuta kasnije, prešli su tačno pet kilometara.
Pola pet. One su i dalje zarobljene u uskim ulicama, dok niz kaldrmu teče reka. Jeca otvara navigaciju, a ekran svetli kao novogodišnja jelka, tri debele, isprekidane, crvene linije. Totalni kolaps. Navigacija hladnokrvno izbacuje vreme dolaska na terminal, 17.40h.
Joca u tom momentu doživljava blaži nervni slom. Zenice joj se šire, prsti joj se lepe za telefon. „Miruj, Joco“, teši je Jeca sa autoritetom kapetana broda koji već uveliko tone. „Ova navigacija je pametna, ona već uračunava zastoje u crvenim zonama.“ Naravno, to je izvukla iz malog mozga samo da joj sestra ne iskoči kroz prozor, dok je auto u pokretu.
Joca već grozničavo lista sajtove, sledeći let je sutra u pola pet ujutru, trista evra po osobi u jednom pravcu, plus prtljag, ja sam kriva, trebala sam da uračunam još sat vremena, kako sam glupa, morala sam to da znam!
Vozač, shvativši dramu u retrovizoru, ponavlja jedine dve fraze koje zna na engleskom, „Hello, madam! Here you go, madam!“
U međuvremenu, Jeca krišom gleda u telefon i primećuje da se po celoj mapi Istanbula pale crvene tačke i natpis, poplava. Pametno zaključuje da bi saopštavanje činjenice da gradom plivaju automobili moglo loše uticati na Jocino mentalno zdravlje, pa diskretno gasi ekran.
Turski vozač Formule 1, tada shvata da je đavo odneo šalu. Daje desni migavac, seče tri trake i uleće u zaustavnu a iz nje pravo u podzemni tunel, dok kolona stoji, a sirene iza njih zavijaju kao u ratnom stanju. Proleće kroz crveno, zaobilazi kamione preko ivičnjaka, juri kroz bare dok voda prska preko šoferšajbne. Ali navigacija je neumoljiva neman, sat stoji zakucan na 17.43h.
U tačno 17.43h kombi se uz škripu kočnica, zaustavlja ispred terminala. Vrata se otvaraju, njih dve izleću, vuku dva ogromna kofera i što je najvažnije, tri kilograma sveže kupljene baklave u masnim kutijama, spakovane u ranac, jer se na Balkanu pre gubi glava nego pistaći.
Uleću u zgradu. Prva kontrola, prolaze. Na velikom ekranu stoji, Belgrade, šalteri E i F. Trče. Na šalterima ni traga od Beograda. Gde je Beograd, brate rođeni?, pitaju radnika sa primesama panike. Evo ovde, stanite u red. Čekaju. Dođu na red, ne ovde, idite na D. Trče na D. Tamo ih šalju na C.
Na šalteru C žena ih bledo gleda, meri kofere, daje im bording karte i gledajući na sat izgovara rečenicu iz akcionih filmova, now, run.
I one trče. Bez kofera, ali sa tri kile baklave u rancu. Druga kontrola, skidaju kaiš, skidaju cipele i trče dalje. Jeca u sprintu gleda u monitor u prolazu i vidi reč, Cancelled Belgrade. Obliva je hladan znoj. Zar su im dali karte za let koji ne postoji?
Probijaju se kroz pasošku kontrolu, stižu do gejta, zadihane, sa pulsom oko dvesta. Pogledaju pažljivije, otkazan je popodnevni let. Njihovog uopšte nema na spisku. Ekran je jednostavno zamrzao vreme u 18.00h i odbija saradnju sa realnošću.
Jeca, sa poslednjim atomom snage, otvara mejl u kome stoji obaveštenje da je njihov let pomeren za 55 minuta. Novo vreme, 19.50h. Posle toga stiže, Novo vreme 20.05h. Pa zatim, Novo vreme 20.15h.
Konačno sedaju u avion. Jeca vadi baklave da se smire, pogledaju se, žive, zdrave, pobedile turski saobraćaj. U tom trenutku pali se zvučnik i javlja se kapetan koji ih, krajnje ležernim tonom obaveštava da zbog gužve na nebu, i poplave na pisti, neće poleteti u narednih sat vremena.
Sletele su u Beograd oko ponoći. Tamo ih je, kao šlag na torti, dočekao Jocin dečko. Ponosno ih je smestio u auto da ih odveze kući u Novi Sad, a onda je, u maniru vrhunskog navigatora, promašio skretanje sa autoputa i odvezao ih pravo u Sirig.
Tek kada su se u sitne sate dočepale kreveta, otvorile su poruke. Prijatelji i rodbina su im masovno slali linkove sa vestima, „Katastrofa na Bosforu: U Istanbulu proglašeno vanredno stanje zbog istorijskih poplava!“
Njih dve su se samo pogledale. Gospođe su preživele vanredno stanje, preveslale tursku flotu u tunelu, sačuvale baklavu i stigle kući preko Siriga. Znale su da će se jednog dana, u dalekoj budućnosti, ipak smejati kada se sete ovog putovanja.
Kako ti se dopao tekst?

bojana.vujicic
Rođena u Subotici gde sam i završila Ekonomski fakultet. Dugo godina sam radila na ekonomskim poslovima ali mi je oduvek umetnost bila privlačnija. Dala sam otkaz, završila nekoliko kurseva grafičkog dizajna i počela da pišem. Sada sam srećna, opuštena i zadovoljna.
- tekstova
- 42
- čitanja
- 5.898
- reakcija
- 522
- komentara
- 340
- deljenja
- 8
Komentari

Napeto, ali duhovito..pogotovo: "na tečnom međunarodnom pantomimskom jeziku nudi luksuz"
Beg u smrad
Sredinom osamdesetih godina prošlog veka, pedagogija se na našim prostorima temeljila na strogoći i apsolutnom nedostatku bilo kakve demokratije. Danas roditelji pregovaraju sa decom i konsultuju priručnike iz dečije psihologije ukoliko mališan odbije da jede karfiol. U moje vreme postojala je jedna legitimna roditeljska komanda,…
6552
Tačno vreme
Postoje razne teorije o vremenu. Fizičari tvrde da je vreme relativno, a Švajcarci da je apsolutno i da se savršeno može spakovati u ručni sat. Međutim, duboko sam ubeđena da ni Albert Ajnštajn ni najbolji ženevski satari nikada nisu upoznali naše prijatelje Nišiće. Da jesu,…
7575

Organizacione muke
Roditeljstvo je, kako sam već u nekim ranijim beleškama utvrdila, najteži i najodgovorniji posao na svetu. To je maraton bez ciljne ravnine i putovanje bez mape. Svaki dan donosi nove izazove, nove zagonetke, nove stepenice u beskrajnom stepeništu koje zovemo odrastanje. I baš kada pomislite da ste savladali jednu stepenicu, da ste razumeli logiku svog deteta, ono se promeni, poraste, i nađete se pred potpuno novom, još komplikovanijom zagonetkom.
8733
KOLIKO ŽIVOTA STANE U JEDAN SAT?
Bilo je devet sati te zimske večeri kad je pokriven preko glave dečak doneo odluku. Otići će od kuće. Bio je uplakan i povređen. Misli su mu i dalje bile zbrkane, ali odluka je bila čvrsta. Osluškivao je zavijanje vetra i stresao se pri pomisli…
400
NIKO NIJE PRIMIJETIO DA JE KIŠA STALA
Kiša je padala tri dana...ili tri godine...nije vise bila sigurna. Sjedila je kraj prozora, u istoj fotelji u kojoj je nekada čekala da se vrati. U početku je brojala sate. Poslije dane. Na kraju je prestala brojati. Čovjek se, izgleda, navikne na sve, čak i…
Pre i posle. I sve ono između toga.
Zapis broj 1. Dragi dnevniče, Nikad ti se ranije nisam obratila. Nisam imala ni vremena. Iskreno, ni kad sam bila tek devojčica nisam razmišljala o tebi. Kako ja, tako i moje prijateljice. Bar su mi tako rekle. Ipak, vremena se menjaju. U životu nikad ne…
200