Alegrias
Alegrias-povodom Svetskog dana flamenka
Uvek se radujem četvrtku. Znam da ću ponovo gledati svoju najveću inspiraciju. Volim sve oblike umetnosti, ali u njenom plesu uživam s neobjašnjivim, gotovo neizdrživim zadovoljstvom. Čini mi se da sam najstrastveniji konzument njene umetnosti.
Svaki put me ta predstava ispuni do vrha — daje mi čudnu energiju, snagu, ushićenje koje me tera da poverujem: sve mogu. A kakva li je tek njoj radost stvaranja, dok smišlja nove pokrete za sledeću koreografiju? Publika voli inovaciju, a kod nje je uvek nešto drugačije. To nisu samo pokreti. To nije samo ples. To je — flamenko.
Večeras izvodi jednu od pedeset formi tog plesa — Alegrias. Samo ime obećava: radost, život, uživanje.
Naručujem buket. Bez posvete. Nadam se da ću ga lično predati. Voleo bih da je upoznam, da pričam s njom, da zavirim iza scene u njen um, u njeno biće. Sve me zanima.
Na scenu prvo izlaze muzičari, u veselim kostimima. Eksplozija boja. Zauzimaju svoja mesta, počinju da sviraju. I tada se pojavljuje ona — kraljica scene. Moja kraljica. Publika je već očarana.
Ona vlada scenom i kada samo hoda. Srećna je, radosna — bez razloga. Kostim veseo, raskošan, pun volančića. Punđa razigrana, osmeh očaravajući. Širi ruke, izvija telo unazad — kao da nam poručuje: "Otvorena sam, srdačna, prisna." Ramenima izaziva publiku, igra se s njom. Povija se unapred, pa se odjednom uspravi, odsečno. Kao da udara tačku.
U sledećem trenutku — kao da se zaleđuje. Pokret se pretvara u skulpturu od porcelana. Vizuelni užitak. Onda, kao da je neka unutrašnja muzika pokreće, ona nastavlja da pleše. Igra se. Pravi piruete, uvija ruke. I evo ga — novi pokret. Taj jedinstveni, taj neponovljivi. Neverovatno da ga je sama osmislila! Trebalo bi da ga patentira, pomislim kroz osmeh.
Njeni pokreti nisu nalik svakodnevnim. U njima je sloboda, oslobođenje tela i misli. Vidici se šire.
Kad napravi okret, rese s marame kojom je obavila haljinu lepršaju kao da ima auru. Prolazi scenom sigurna u sebe. Ništa je ne može zaustaviti. Svojim pokretima — slavi život. Sve pršti od radosti, od svetlosti, od — alegrije. Pravi vatromet osećanja.
U jednom trenutku, lice joj se napinje, kao da tuga izbija iz pokreta. Kao da kaže: "Za istinsku radost potrebni su i bol, i patnja." Kao što jelu treba so, radosti treba tuga. I obrnuto.
Vrteći se, hvata kraj suknje i — stvara ružu. Njeno telo — jedan veliki cvet. Španci bi rekli: duende. Neizreciva reč za ono što se ne može objasniti: ushićenje, treptaj duše.
Strast koju nosi, posvećenost — za mene je to prava sreća. Muzičari utihnu. Ona sama stvara muziku udarcima svojih cipela. Neki pokreti oku ostaju neuhvatljivi. Toliko su brzi da deluje kao da lebdi.
Razvezuje maramu. Pokreti s njom — majstorski. U nekim trenucima liči na pticu. Kao da nam poručuje da se njena sreća rađa u slobodi.
Pred kraj, pojavljuje se plesač. Njegovo prisustvo — možda poruka? Da čovek najpre mora biti srećan sam sa sobom, pa tek onda pronaći para. Jer ona je sijala i bez njega. Možda ga je upravo ta svetlost privukla.
Plesali su do kraja zajedno. Ali možda to i nije bila poruka. Možda sam samo ja tako video. U tome i jeste čudo umetnosti — svako vidi ono što mu treba.
Ovaj ples stoji i muškarcima i ženama. Iz njih izvlači najbolje. Muškarac postaje snažniji, žena istovremeno nežna i moćna. Inteligentan ples. Zahtevan. Koordinacija udaraca nogama, pokreta ruku, tela, duha.
Predstava se završava. Ovacije. Publika stoji.
Žurim ka garderobi. Nosim buket, nadam se da će me primetiti. Možda porazgovaramo. Srećom, ona je spontana. Neposredna.
Pričali smo.
Rekla mi je:
"Ne znaju ljudi — i ne treba da znaju — koliko truda stoji iza onoga što izgleda lako."
Pitala me:
"A Vi? Čime se bavite?"
„Nemam tu sreću da živim od onoga što volim, kao Vi“, rekoh. „Ali u slobodno vreme se posvećujem lepim stvarima. A najlepši mi je četvrtak — kad Vi nastupate.“
Nasmejala se:
„Dolazite svakog četvrtka? Dosadiću Vam.“
„Nikada. Vi ste svaki put drugačiji. Svaki put iznova otkrijem pokret, priču, poruku.“
Pitao sam je kako uspeva da uvežba sve te brze, komplikovane pokrete.
Odgovorila je:
„Naučila sam da se ne bojim novog i nepoznatog. Ne samo u plesu, nego i u životu. Volim izazove, prepreke, teške korake. Najlepše mi je kad savladam nešto što je izgledalo nemoguće. Nekad je dovoljno samo vreme da se sve slegne... i malo truda. Priznajem, postala sam zavisna od izazova.“
Pomenuo sam Gurđijeva i njegovu misao da ples nosi filozofske ideje. Rekao sam da njen ples, po meni, nosi jednu jasnu: uživaj u trenutku.
Nasmešila se.
„Pa da. To i jeste Alegrias — radost i sreća što postojimo.“
Rastali smo se.
„Ako sledećeg četvrtka budete hteli na čaj sa mnom posle predstave“, rekoh, „stavite crvenu ružu u kosu.“
Te noći sam sanjao ruže. I čuo melodiju:
tiriti tran tran tran, tarata tran tran tran, tiriti tran tran tran tran...
Kakav divan i radostan san.
Kako ti se dopao tekst?

Irena Uzelac
Irena Uzelac u Librum klubu objavljuje od 2026. godine, najčešće u rubrici Kratke priče.
- tekstova
- 8
- čitanja
- 296
- reakcija
- 12
- komentara
- 9
- deljenja
- 6
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
Supermoći
Daca, Marina, Mohi i Aca bili su nerazdvojni prijatelji, oni koji su uvek zajedno u parku, trče, smeju se i prave nestašluke. Jednog popodneva desilo se nešto potpuno neverovatno, nešto kao iz priče koju bi mogla ispričati samo dobra vila. Naime, iz fontane u parku,…
700
Čovek koji nikada ne spava
Sve je počelo bezazleno, kasnim odlaskom na spavanje. Kako je vreme prolazilo, njegov mozak je navikao da ostaje budan sve duže i duže. Na kraju ritam sna se totalno poremetio i on više nije ni spavao. Prijatelji su mu govorili da je to blagoslov jer…
7734
Daca popravlja svet
Jednom davno, davno, živela je devojčica Daca koja je umela da popravlja stvari. Popravila je jedan stari sat i vreme više nije žurilo. Popravila je jednu olovku koja je prestala da piše i ona je počela da piše najlepše priče i stihove i da crta…
2812
KOLIKO ŽIVOTA STANE U JEDAN SAT?
Bilo je devet sati te zimske večeri kad je pokriven preko glave dečak doneo odluku. Otići će od kuće. Bio je uplakan i povređen. Misli su mu i dalje bile zbrkane, ali odluka je bila čvrsta. Osluškivao je zavijanje vetra i stresao se pri pomisli…
400
NIKO NIJE PRIMIJETIO DA JE KIŠA STALA
Kiša je padala tri dana...ili tri godine...nije vise bila sigurna. Sjedila je kraj prozora, u istoj fotelji u kojoj je nekada čekala da se vrati. U početku je brojala sate. Poslije dane. Na kraju je prestala brojati. Čovjek se, izgleda, navikne na sve, čak i…
Pre i posle. I sve ono između toga.
Zapis broj 1. Dragi dnevniče, Nikad ti se ranije nisam obratila. Nisam imala ni vremena. Iskreno, ni kad sam bila tek devojčica nisam razmišljala o tebi. Kako ja, tako i moje prijateljice. Bar su mi tako rekle. Ipak, vremena se menjaju. U životu nikad ne…
200