Supermoći
Daca, Marina, Mohi i Aca bili su nerazdvojni prijatelji, oni koji su uvek zajedno u parku, trče, smeju se i prave nestašluke. Jednog popodneva desilo se nešto potpuno neverovatno, nešto kao iz priče koju bi mogla ispričati samo dobra vila. Naime, iz fontane u parku, baš tamo gde su se igrali, izroni mala zlatna ribica. Ali, ovo nije bila bilo kakva ribica. Ova je sijala kao sunce, a kad je progovorila, svi su zanemeli.
"Posmatrala sam vas četvoro," započe ribica, "i vidim da ste dobra deca, ne pravite mnogo problema. Zato sam odlučila da vam svima podarim po jednu supermoć. Ali, supermoć će trajati samo nekoliko dana. Kad nestane, ostaće vam samo ono što ste naučili dok ste je koristili. Zato, birajte mudro."
Deca su je gledala širom otvorenih očiju. Zaboravili su čak i da trepću. Ovo je bilo pravo iz bajke, iz priče koju bi neka baka pričala uz pucketanje vatre.
Daca, uvek pomalo tajanstvena i nestašna, odmah je izabrala nevidljivost. "Želim da budem nevidljiva," rekla je, zamišljajući sve nestašluke koje bi mogla da napravi.
Marina, uvek radoznala i promišljena, pomisli na sve te ljude koji prolaze pored njih u parku. „Ja želim da čitam misli“, reče ona. "Ko zna šta sve ljudi kriju u svojim glavama."
Mohi, sanjar po prirodi, gledao je prema nebu, kao da je već imao odgovor spreman. "Letenje!" uzviknuo je. "Želim da letim kao ptica."
Aca, koji je imao veliko srce za svako stvorenje pod ovim nebom, nasmeši se i reče: „Ja želim da pričam sa životinjama. Oduvek me zanimalo šta imaju da kažu.“
Ribica zamahnu repom, i u tom trenutku deca osetiše kako im kroz tela prolazi nešto toplo, gotovo magično. Avantura je mogla da počne.
Mohi nije čekao ni trenutka. Uz jedan skok, uzleteo je visoko iznad drveća. Osećao se slobodno, kao ptica, lebdeći među oblacima. Ubrzo je naleteo na jato rečnih galebova. Pratio ih je, leteo s njima, ali nije razumeo ništa od onoga što su galebovi međusobno gakali. Sve je to za njega bio samo šum. „Eh, da je Aca ovde,“ pomisli Mohi, „on bi mi sigurno mogao prevesti šta pričaju.“ Ipak, pratio je galebove ka reci, siguran da idu u lov na ribu.
Marina je, s druge strane, ostala u parku, prilično zabavljena novostečenom sposobnošću. Prolaznici su prolazili, a ona je čitala njihove misli kao otvorene knjige. Bila je iznenađena koliko ljudi brinu o onome šta drugi misle o njima, kako su puni nesigurnosti. Najviše ju je ganula devojčica koja je sedela sama na klupi, puna tuge. Niko me ne voli, mislila je devojčica. Sigurno će me ismejati ako im priđem. Marina nije mogla da gleda takvu tugu. Prišla joj je i nežno je uhvatila za ruku: „Hoćeš da se igraš s nama?“
Ali, gde je bila Daca? Pa, Daca je stajala tu, tik pored njih, ali nevidljiva, naravno. Uživala je u svojoj moći, smešeći se dok je gledala sve šta se dešava. Baš u tom trenutku, jedan bezobrazan dečak prišao je Marini i devojčici, spreman da ih zadirkuje. Daca je, nevidljiva ali hrabra, rešila da ga otera. Glasno je viknula: „Ostavi ih na miru!“ Dečak se okrenuo, prebledeo od straha i potrčao koliko ga noge nose, jer nije mogao da vidi ko mu to govori.
U tom trenutku, Mohi se spustio iz vazduha, meko sletevši pored njih. „Gde je Aca?“ upitao je, još zadihan od letenja.
Ugledali su ga malo dalje, kako sedi u travi i razgovara s jednom mršavom mačkom. Aca im je odmah objasnio: „Ova maca mi je rekla da su je vlasnici napustili. Mnogo je tužna i gladna.“
Mohi nije ni trepnuo, već je iz džepa izvadio ribu koju je ulovio s galebovima i pružio je maci, koja je zahvalno pojela svaki zalogaj. Deca su se okupila oko nje, svako sa svojim novostečenim veštinama, ali svi su shvatili jednu stvar-supermoći su možda zabavne, ali prava snaga leži u tome što imaju jedni druge.
„Znate,“ reče Marina, gledajući oko sebe, „supermoći su sjajne i sve to, ali bez vas, ne bi značile ništa. Da nam Daca nije pomogla, situacija bi se možda otela kontroli.“
Mohi klimnu glavom, gledajući prema nebu. „Da, kakva je svrha letenja ako nemaš kome da se vratiš? A i kad udružimo naše moći, tek onda je prava stvar.
Daca se, još nevidljiva, pojavi s osmehom. „Tačno! Kakva je poenta biti nevidljiv ako nemaš koga da zadiviš?“
Aca, milujući macu, dodao je:”Da Mohi nije doneo ribu, maca bi i dalje bila gladna.“
I tako su, uz smeh i osećaj zajedništva, deca shvatila da je, iako su imali supermoći, prava magija bila u njihovom prijateljstvu. Supermoći će nestati, ali ono što su naučili i ljubav koju su delili, ostaće zauvek.
Kako ti se dopao tekst?

Irena Uzelac
Irena Uzelac u Librum klubu objavljuje od 2026. godine, najčešće u rubrici Kratke priče.
- tekstova
- 8
- čitanja
- 296
- reakcija
- 12
- komentara
- 9
- deljenja
- 6
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
Alegrias
Alegrias-povodom Svetskog dana flamenka Uvek se radujem četvrtku. Znam da ću ponovo gledati svoju najveću inspiraciju. Volim sve oblike umetnosti, ali u njenom plesu uživam s neobjašnjivim, gotovo neizdrživim zadovoljstvom. Čini mi se da sam najstrastveniji konzument njene umetnosti. Svaki put me ta predstava ispuni…
1000
Čovek koji nikada ne spava
Sve je počelo bezazleno, kasnim odlaskom na spavanje. Kako je vreme prolazilo, njegov mozak je navikao da ostaje budan sve duže i duže. Na kraju ritam sna se totalno poremetio i on više nije ni spavao. Prijatelji su mu govorili da je to blagoslov jer…
7734
Daca popravlja svet
Jednom davno, davno, živela je devojčica Daca koja je umela da popravlja stvari. Popravila je jedan stari sat i vreme više nije žurilo. Popravila je jednu olovku koja je prestala da piše i ona je počela da piše najlepše priče i stihove i da crta…
2812
KOLIKO ŽIVOTA STANE U JEDAN SAT?
Bilo je devet sati te zimske večeri kad je pokriven preko glave dečak doneo odluku. Otići će od kuće. Bio je uplakan i povređen. Misli su mu i dalje bile zbrkane, ali odluka je bila čvrsta. Osluškivao je zavijanje vetra i stresao se pri pomisli…
100
NIKO NIJE PRIMIJETIO DA JE KIŠA STALA
Kiša je padala tri dana...ili tri godine...nije vise bila sigurna. Sjedila je kraj prozora, u istoj fotelji u kojoj je nekada čekala da se vrati. U početku je brojala sate. Poslije dane. Na kraju je prestala brojati. Čovjek se, izgleda, navikne na sve, čak i…
Pre i posle. I sve ono između toga.
Zapis broj 1. Dragi dnevniče, Nikad ti se ranije nisam obratila. Nisam imala ni vremena. Iskreno, ni kad sam bila tek devojčica nisam razmišljala o tebi. Kako ja, tako i moje prijateljice. Bar su mi tako rekle. Ipak, vremena se menjaju. U životu nikad ne…
200