Svinjokolj
Još sa prvim petlovima, svi iz kuće Lazića su već bili na nogama. Prva jutarnja kafa i rakija popijene su s nogu. Očekivao ih je naporan dan. Kao i uvek, svi su imali svoja zaduženja, pa i deca, jer nije bilo mesta greškama. Od samog svitanja, svaki trenutak je bio dragocen. Već se drugi hleb pekao u šporetu, a napolju ložile vatre za kazane. U dvorište su izneseni stolovi i posude, a narod se polako skupljao i grejao oko vatri, čekajući kasapina da stigne. Mraz je počeo malo da popušta pod bledim suncem koje se probijalo kroz oblake i topilo inje po travi. Njen Dragan zatraži kuvanu rakiju i Jela je nerado iznese na poslužavniku, gunđajući mu na uvo da su odviše rano počeli da piju. Utom stiže i kasapin pa poče da vadi svoj pribor ređajući ga po stolu skoro sa pobožnošću, kao da postavlja pravu pravcatu izložbu. Oštrice noževa su bljeskale poput ogledala, čiste i bez ijedne mrlje na njima.
Jela uđe u kuću da proveri hleb, pa začu stenjanje iz svekrvine sobe. Uto zaskiča prva svinja koju su dovukli pred kasapina. Buka je bila nesnosna i deca utrčaše u kuću rukama pokrivajući uši. Jedno se saplete preko praga i pade, pa poče da plače. Jela ostavi hleb, podiže ga, pa ga gurnu u sobu kod ostalih. Ubaci novi hleb u šporet, ponese krpe u rukama i izađe napolje. Na sreću, ubrzo je bilo gotovo i vrisci životinje se utišaše, a zatim prestadoše. Ljudi prionuše na posao. Lazići su ove godine klali tri svinje i sve se moralo raditi hitro. Jela se seti svekrve, lupi se po čelu i opet utrča u kuću, usput izdajući instrukcije ženama koje su došle na ispomoć.
Otvorila je u brzini vrata Darine sobe. Zapahnu je težak vazduh u kome su se mešali mirisi bosiljka, domaćeg sapuna i starosti. Dara je ležala u svom krevetu zatvorenih očiju i otvorenih usta. Ječanje od malo pre je prestalo. Spava. Jela se okrete da izađe, ali nešto je zadrža. Ponovo pogleda u babu, pa u njene grudi preko kojih je ležalo ćebe sa velikim crvenim ružama. Ruže se nisu pomerale. Osećajući kako joj se želudac penje u grlo, Jela pogleda kroz prozor u ljude koji su užurbano radili u dvorištu, pa opet u Daru. Zatim joj priđe polako. Dotaknu joj izborano čelo. Bilo je još toplo. Primače dva prsta Darinom vratu, odmah ispod donje vilice. Nije bilo damara. Uze je za ruku, pa je pusti i ona beživotno pade na krevet pored.
- Ne sad... - stisnu zube, pa ponovi tiho sebi u bradu: - Ne sad, Daro...
- Jelo, Jeloo! - povika Dragan iz dvorišta. - Još soli!
Jela se ne pomeri. Pogleda u dvorište. Kasapin je klečao pored prve svinje dok su se ljudi tiskali oko njega. Zatim pogleda u svekrvino mršavo telo na krevetu. Priđe prozoru, brzo navuče zavesu pa čučnu pored pokojnice. Namesti joj maramu, poravna ćebe sa ružama preko njenih grudi, pa joj prošaputa na uvo:
- Jebiga, Daro... Moraćeš da sačekaš. Izvini! - Prekrsti se, pa zatim povika:
- Evo ide so!
***
Kako je jutro odmicalo, dan je bivao sve topliji. Svi su prionuli na posao i dvorište je bilo puno života. Iz kazana u kojima se topila mast izvijali su se oblaci pare i dima. Meso je bilo rašireno po stolovima i užurbane ruke su ga obrađivale. Kasapin je krojio velike table slanine. Neke žene su solile meso i ređale ga u vangle, a druge su služile narod. Muškarci su dodavali meso, donosili drva i nazdravljali, a deca su ubacivala grančice u vatru, pekla komade mesa nataknute na štapiće i vijala se po avliji. U jednom trenutku muški, načeti rakijom, zapevaše. Žene prihvatiše.
Jeli se stegnu u stomaku. Po ko zna koji put Jela uđe u kuću i proviri u Darinu sobu. Priđe krevetu, pa joj dotegnu maramu pod bradom da usta ne ostanu otvorena. Zatim opet izađe da bi služila i dodavala. Dok je sekla kupus za salatu, spazi snaju kako ide ka Darinoj sobi noseći na tanjiru parčiće mesa pečenog na vatri.
- Kud ćeš? - skoči Jela na nju, sa nožem u rukama. Ova se prepade i ispusti tanjir koji pade i puče na dva dela:
- Ju majka, eto šta uradih!
- Kuda? - izbeči se Jela na nju.
- Pa... - zamuca snaja - Krenula babi da odnesem... Zaboravismo je svi danas...
- Odnela sam joj ja već! Hajde vraćaj se tamo i radi što ti se kaže! - istera je Jela napolje, baci nož u vanglu i dohvati se brzo metle.
***
Podne je već uveliko prošlo i domaćini su žurili da privedu posao kraju. Neće još zadugo biti dnevnog svetla. Kasapin je sekao i razdvajao noge treće svinje, a Jela je u sobi s mukom savijala Darine ruke u laktovima da bi počivale na grudima. Najzad, u avliji, ispod Darinog prozora, postaviše trpezu. Ogladneli ljudi posedaše i počeše da se služe, crvenih šaka od soli i hladnoće.
- Dobri su čvarci baš! - reče neko.
- Sedi Jelo, nisi stala danas! - navaljivale su žene na domaćicu.
- Neka, neka, samo se vi služite! - odbijala je, bacajući krišom pogled iza sebe, ka Darinom prozoru. Opet neko povede pesmu, i ostali prihvatiše, još jače nego pre. Jeli načisto pripade muka i opet se vrati u kuću, pa nanovo uđe u Darinu sobu. Pokojnici su oči već bile poluotvorene i ona se maši za kecelju, no ne nađe to što traži. Otvori malu fioku pored Darinog kreveta, preturi rukom po stvarima i izvadi dva novčića. Položi ih Dari na kapke drhtavom rukom.
***
Selo je već odavno utonulo u tamu i Lazići su sedeli za večerom. Posao je bio završen. Deca su pozaspala po sobama bez večere, izmorena celodnevnim jurcanjem. Umor je nadvladao sve. Lazići za stolom nisu imali snage ni za razgovor. Samo se čulo grebanje viljuški i noževa o tanjire. Jela je gledala iscrpljena lica oko sebe. Kad večera bi gotova, Dragan krenu da ustane, ali ga ona uhvati za ruku i vrati na stolicu. Svi se pogledaše među sobom, pa upreše oči u nju:
- Slušajte me... Baba Dara... - poče Jela, ali je Dragan preseče oštro:
- Nemoj mi sad o njoj, Jelo! Na oči ne vidim, odoh pravo u krevet! Mrtvi smo umorni!
Ukućani su gledali zbunjeno u njega, pa u nju.
- Dobro. Sutra ćemo, - izusti Jela napokon - idite na počinak.
Jedna za drugom, stolice zaškripaše po podu i svi se polako raziđoše vukući se ka posteljama. Kuća utonu u svoju tišinu. Jela osta da sedi sama za stolom punim tanjira, zureći u svoje ispucale šake. Čulo se samo kucanje zidnog sata. Glava poče da joj pada od umora. S mukom ustade. Provuče u Darinu sobu oprezno, vodeći računa da vrata ne zaškripe. Ispod kecelje izvuče dugačku lojanicu, odmota je iz novinske hartije i uglavi je među dunje koje su se žutele na stočiću pored glave pokojnice. Zatim se prekrsti i zapali je jednim zrnom šibice, a potom se spusti tromo na stolicu pored kreveta. Položi ruku na čelo pokojnice, hladno i skoro žuto kao i dunje u činiji kraj njega, pa joj prošapta:
- Jebiga, Daro... Umorni su. Moraćeš da sačekaš do sutra! Al ne boj se, nisi sama. Čekaćemo zajedno.
Kako ti se dopao tekst?

Ivana Aleksic
Ivana Aleksic u Librum klubu objavljuje od 2026. godine, najčešće u rubrici Kratke priče.
- tekstova
- 39
- čitanja
- 1.444
- reakcija
- 36
- komentara
- 2
- deljenja
- 2
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
Krvotok
Priča “Krvotok” je ušla u uži izbor konkursa “Kroz Srbiju s ljubavlju” IK Portalibris i objavljena je u zajedničkoj zbirci kratkih priča u oktobru 2026. Nikada Drina nije bila samo reka, iako tako izgleda. Kreneš li njenim tokom, od samog početka, svaki kraj i svako…
Makovnjača
Sneg je prešao visinu kvake. Svetozar se propinjao na sanduku za drva pored šporeta i virio kroz deo prozora, garavom rukom gurajući zavesu. Najednom, oči mu se skupiše u sitne proreze. Zatim prinese uvo zaleđenom staklu. Uprkos poznim godinama, on skoči dole i viknu: -…
1100

Nevoljenik
Mirisalo je na sneg. Mirisalo je na loženje. Zvuka nijednog nije bilo osim krckanja mraza u vazduhu. Načini još jedan korak ka pragu i noga joj udari u nešto. Opet se začu meketanje, ovog puta malo jače, pravo iz onoga u šta je zamalo ukoračila.
1310
Niko nije primetio da je kiša stala
Niko nije primetio da je kiša stala. Ni ona, a još manje on. Klečao je kolenom u bari. Maloj i nevinoj. Nije ona jadna znala da će on baš tu da skupi hrabrost. Baš tu i baš to veče. Nikada mu srce nije lupalo tako…
500
Писмо свом детињству
Понекад ме видите како гледам у даљину, у неки простор који не можете да ухватите. У тим тренуцима се враћам у једно мало село, у време када је свет био мирисан, топао и сигуран. Враћам се данима док је моја мајка још била ту. Сећам…
KOLIKO ŽIVOTA STANE U JEDAN SAT?
Bilo je devet sati te zimske večeri kad je pokriven preko glave dečak doneo odluku. Otići će od kuće. Bio je uplakan i povređen. Misli su mu i dalje bile zbrkane, ali odluka je bila čvrsta. Osluškivao je zavijanje vetra i stresao se pri pomisli…
700