Niko nije primetio da je kiša stala
Nedeljni izazov Prva rečenica: „Niko nije primetio da je kiša stala.”
Niko nije primetio da je kiša stala. Ni ona, a još manje on.
Klečao je kolenom u bari. Maloj i nevinoj. Nije ona jadna znala da će on baš tu da skupi hrabrost. Baš tu i baš to veče.
Nikada mu srce nije lupalo tako jako. Tako divlje. I tako, gotovo neprijatno, glasno. Gledao je u nju kao i mnogo puta pre, a opet kao da je vidi prvi put. Oči širom otvorene. Ma ni da trepne. Ruke podrhtavaju. Čak se i ne trudi to da sakrije. Crvena kutijica na njegovom dlanu još je bila vrela od vremena provedenog u džepu. Vremena pod stiskom njegovih prstiju. Tekst je naučio napamet. Mnogo puta ga ponovio. A opet, eto ga tu ispred nje i iz usta mu izađe samo:
- Um…
Gospođa je gledala stidljivo iz polumraka balkona. Dovoljno visoko da je ne vide, a opet dovoljno nisko da ona vidi njih. Psovala je krošnju drveta što joj kvari pogled. Znala je da bi možda trebalo da okrene glavu. Da skrene pogled. Da pusti decu da žive svoj momenat bez nepoznate žene koja gleda i jedva čeka da vidi šta će da se desi. Nije tako bilo kad je ona bila mlada. Njen blento nije ni prsten kupio. Pitao ju je onako usput, kao da pita šta ima za ručak. A ona je jadna pristala. Možda više što je red, nego što je htela. Uhvatila je sebe kako misli: “Hoće li i moj sin tako?” Ni ona nije primetila da je kiša stala.
Devojka jedva da je videla od suza. Slile bi se niz obraz svaki put kad bi trepnula. A između treptaja – kamenčić. Plavkast, nepravilnih ivica. Stajao je na vrhu srebrnog prstena. Hrabro, kao junak koji prvi trči na front. Bio je veći nego što je očekivala. A opet, manji nego što se nadala. Došlo joj je da samu sebe udari. Pa zar je to trenutak za takve misli? Sanjala je taj trenutak bezbrojno mnogo noći. Još otkad je bila tek devojčica sa plišanom prijateljicom na jastuku. Onom koja ju je uvek verno slušala. Svaku njenu maštariju. Svaki njen san. Uhvatila je sebe da misli o mami i tati. O tome šta bi oni rekli. Kakve to uopšte ima veze? Mesec dana sasvim je dovoljno da nekog upoznaš. Ili nije? Vreme. Nije joj bilo jasno zašto su joj misli otišle na vreme i na ispit iz ekonomije koji će imati za dva dana, a uopšte nije učila. Pogledom je prešla preko njegovog lica. Preko sitnih, jedva primetnih, bora u uglovima očiju. I preko rupice na obrazu koju je toliko volela da ljubi. Umesto na kutijicu dlanove je spustila na njegova ramena. Iz nje je izašao glas. Njen, a opet tuđi.
- Ne mogu. Ja jednostavno ne mogu.
Žućkasta svetlost odbijala se o vlažne stepenice. Kroz odškrinuta vrata kafića čula se muzika. Glasna i razigrana. Čitavo njihovo društvo skupilo se unutra, navodno spontano. Čekali su da grle i da ljube. Da se vesele do kasno u noć. Ni oni nisu primetili da je kiša stala.
Ostavila ga je na kolenima, pa korak po korak krenula uz stepenice. Nije se ni osvrnula, a želela je. Nije da nije želela. Možda bi i pogledala da se nije plašila. Šta ako joj nešto kaže da se predomisli? Šta ako on još kleči? Ili još gore, šta ako je već otišao? Nikad metal nije bio tako hladan kao brava te noći. Nikad vrata nisu bila teška kao te noći. Nikad muzika nije bila pogrešna i neprikladna kao te noći.
Zastala je na vratima kad je videla sva ta lica. Čak ni ona nisu bila ista. Nije ušla. A možda bolje da jeste. Možda bolje da nije zastala na vratima sa svetlom uperenim u njeno bledo lice i u njene vlažne obraze. Možda da je ušla, ne bi ni čula škripanje točkova. Možda ne bi ni čula taj udar za koji ne znaš šta je ni odakle dopire, a opet učini da se naježiš. Možda ne bi ni čula njegov glas. Onakav kakav nikad nije čula. Tako iznenadan i glasan. Tako stran. Tako tuđi. Možda ne bi čula ni vrisak koji je dolazio negde iznad njene glave.
Možda ne bi stajala na vratima sa samo jednom mišlju u glavi.
- Bože. Samo da nije on.
I dan-danas, posle svih tih godina, žali što je baš tu noć kiša prestala da pada. Da nije, možda ne bi izašli. Možda on ne bi kleknuo. Možda bi sve ostalo isto.
Ali više od svega žali što se tog trenutka okrenula. Samo da nije. Sve bi dala da nije.
Kako ti se dopao tekst?
Milan Počuča
Priča. Oduvek je pravila razliku. Bilo da je pričate, ili vam je neko priča. Želim da vam ispričam, ne jednu, već mnogo njih. Ako imate vremena, svratite na kafu. www.sedinecemodugo.com
- tekstova
- 3
- čitanja
- 12
- reakcija
- 0
- komentara
- 0
- deljenja
- 0
Komentari
Još nema komentara. Budi prvi čitalac koji će piscu reći šta misli.
Pre i posle. I sve ono između toga.
Zapis broj 1. Dragi dnevniče, Nikad ti se ranije nisam obratila. Nisam imala ni vremena. Iskreno, ni kad sam bila tek devojčica nisam razmišljala o tebi. Kako ja, tako i moje prijateljice. Bar su mi tako rekle. Ipak, vremena se menjaju. U životu nikad ne…
500
Reči među golim zidovima
REČI MEĐU GOLIM ZIDOVIMA Priča broj 1. Ja stvarno ne znam zašto bi nekoga zanimala moja priča, ali dobro. Nije na meni da o tome razmišljam. Moje je da ispričam ono što želite da znate i to mi je sasvim dovoljno. Ionako, nije da trenutno…
300
Писмо свом детињству
Понекад ме видите како гледам у даљину, у неки простор који не можете да ухватите. У тим тренуцима се враћам у једно мало село, у време када је свет био мирисан, топао и сигуран. Враћам се данима док је моја мајка још била ту. Сећам…
KOLIKO ŽIVOTA STANE U JEDAN SAT?
Bilo je devet sati te zimske večeri kad je pokriven preko glave dečak doneo odluku. Otići će od kuće. Bio je uplakan i povređen. Misli su mu i dalje bile zbrkane, ali odluka je bila čvrsta. Osluškivao je zavijanje vetra i stresao se pri pomisli…
600
NIKO NIJE PRIMIJETIO DA JE KIŠA STALA
Kiša je padala tri dana...ili tri godine...nije vise bila sigurna. Sjedila je kraj prozora, u istoj fotelji u kojoj je nekada čekala da se vrati. U početku je brojala sate. Poslije dane. Na kraju je prestala brojati. Čovjek se, izgleda, navikne na sve, čak i…