I Ego ima Dušu

– Umukni više sa tom pjesmom, ne mogu da se koncentrišem! – grub je bio Ego.

– A ne, ovog jutra neću da umuknem!  To je to! Moj prag tolerancije je prekoračen i ja ne mogu više da ćutim. Što je mnogo mnogo je! – odgovori mu Duša.

– Ma samo ti pjevaj, ali tamo negdje, ionako te niko ne sluša! – sa podsmjehom reče Ego.

– Pa ti možda ne slušaš, niti ičiji Ego, ali nečija Duša možda i sluša. Makar jedna da se probudi ja ću biti zadovoljna! – reče Duša.

– A ti misliš da ste vi Duše neka uzvišena bića, a mi Ega neke budale jel?

– Niste budale, samo ste jako tvrdoglavi u svom neznanju, da se tako izrazim.

– A šta ti to imaš mene da učiš? Ja znam sve! Da mene nema, ne bi bilo ni tebe razumiješ? Sve bi pošlo dođavola.

– Momak malo si obrnuo stvari. Previše si se osilio u toj tvojoj ulozi čuvara. Zato i imamo problem. Meni takav čuvar ne treba!

–  Što se mene tiče problema nema ima da ćutiš i da radiš kako ti ja kažem, jasno?

– Ne! – Duša je bila glasna. Ego se na tren začudi zbog silne odlučnosti u njenom glasu, nikad se ranije nije tako bunila.

– Ma šta ne? Sjedi tamo, niko te ništa ne pita! – povika Ego.

– Neću! – vrisnu Duša – Kao što rekoh nije mi više važno da li me ti slušaš, mada bi za tebe bilo bolje, ali ne moraš! Ja odoh da pjevam! Doviđenja! – Duša se okrenula i laganim, mirnim korakom udaljavala se od Ega.

– Ej! Čekaj! – povika on – Gdje ćeš?

– Negdje gdje je bitno šta ja imam da kažem. – nastavila je Duša da korača sve više se udaljavajući.

– Idi baš me briga! Taman da ne moram svaki tren da brinem za tebe – odmahnu Ego rukom.

Duši je bilo žao što se razdvajaju, na sve je načine pokušala da se to ne desi. Nije uspjelo. Počela je da se guši u svakodnevnim naređenjima i ograničenjima. Ne postoji da bi bila sputana. Zato i želja za slobodom pobjeđuje nad žalom za izgubljenom vezom. Njen glas je želio da izađe u stotinu različitih boja, kako bi opisao stotine različitih ideja unutar nje.

Ego je svašta vikao za njom, pokušao je da izgleda kao da mu nije stalo, mada je u sebi silno želio da se Duša predomisli. Ubjeđivao je sebe da će mu bez nje biti bolje i da je ona ionako bila njegova slabost, pa je sada još moćniji. I danima se tako šepurio, veličajući sebe i svoju superiornost. Osjećao je zadovoljstvo, ali nije imao sa kim da ga podijeli. A to zadovoljstvo je sve više ličilo na prekrivač za neku prazninu koja je rasla zastrašujućom brzinom. Bio je sasvim sam, bezličan, bez svrhe, nije bilo radosti, nije bilo ljubavi, nije bilo ama baš nikakvog komešanja, ni neprijatnosti. Samo beznačajno proticanje minuta idana bez cilja. Falila mu je Duša, sa svim njenim ludim idejama, neobjašnjivim izlivima emocija i naglim mijenjanjem prioriteta. Koliko god da je bila neshvatljiva i nepredvidiva bojila mu je dane. Sad je bez nje svaki dan bio blijed.

Za to vrijeme Duša je razvijala svoje ideje za koje je Ego toliko puta rekao da su glupe i besmislene. Konačno je mogla da u njima uživa bez opterećenja, i omalovažavanja, bez potrebe da te ideje imaju neki krajnji cilj. Sam proces njihovog pojavljivanja i odmotavanja, njihovog oblikovanja u stihove je za nju bilo neizmjerno zadovoljstvo. Pa ih je pustila da joj se danima pokazuju. Bila je njima očarana, sasvim zaljubljena, davala im je ritam, isprobavala različit tonalitet glasa, pjevala je nekad tiho i nježno, a nekad strasno i ljutito. Uporno tragajući dok nije našla precizne note koje dočaravaju svu ljepotu emocije. Dovela je pjesmu do savršenstva. ali nije imala kome da je ispjeva. Nije bilo Ega da je čuje. Ne mogu oni jedno bez drugog, ali on to mora sam da razumije.

Ego je sjedao dugo  naslonjen na kamen. Nije ni primjetio koliko je kamen hladan i tvrd, i da mu je nažuljao leđa. Nije želio ništa, ni da govori, ni da se pomjera. Samo je želio da vidi Dušu što prije. Shvativši koliko mu besciljno prolaze dani odlučio je da je potraži. Samo kad bi ugledao njen osmijeh, sve bi istog trena bilo drugačije.

Šetao se šumom, dok nije začuo novu pjesmu koja je dolazila iz istog pravca iz kojeg se čuo potok. Prikradao se polako kako bi što tiše krckale grančice pod njegovim nogama. Kada je bio skoro sasvim blizu, razmaknuo je lišće niskog drveta. Pred njim se ukazao prizor koji će pamtiti dok ga bude. Duša je ležala kraj bistrog potoka, obasjana suncem. Noge su joj do članaka bile potopljene u vodu. A ona je naslonjena na laktove, zatvorenih očiju pjevala pjesmu najljepšu koju je ikada čuo. Pjesma je dopirala ne samo do njegovih ušiju, nekako je golicala njegovo srce i cijelo tijelo mu se ispunilo životom. Posmatrao je sve to bez riječi, i uživao, opijen. Duša je otvorila oči, i ugledavši njegovo ozareno lice, duboko udahnu, iznenađenja što joj se ispunila želja da on čuje njenu pjesmu. Činilo se da tek prvi put vide jedno drugo, on svu njenu ljepotu, a ona sigurnost njegovog prisustva. Krenuli su jedno ka drugom . Grlili su se dugo.